Posjeti i osjeti Kozaru

Kako smo došli u planinarski dom???? Kako smo se proveli prvi put na planinarenju? Zašto treba bar jednom otići na planinarenje?? To i malo više....

Stanislava / 21. Juni 2020

Ne učestvujem redovno u nagradnim igrama, ali ova mi je zbog maštovitosti privukla pažnju. Nije to bilo ono klasično lajkuj, taguj, zaprati… Trebalo je riješiti osmosmjerku. Nisam tad razmišljala „Šta ako dobijem taj vikend na Kozari???” Kad su objavljeni rezultati i kada sam shvatila da sam dobila nagradu,, uplašila sam se!

Plašila sam se hoće li ovi moji pristati na toliko pješačenje prilikom planinarenja?! Mi jesmo redovni šetači. Svakoga dana bar dva sata provedemo u šetnji, ali to nije ni blizu ovoga. Plašila njihove reakcije, a u sebi sam mislila: 

„Može ovo biti jedno posebno iskustvo”.  Plašio me je i razvoj pandemije koja je i dalje tinjala u pojedinim dijelovima BiH. 

Turizam u doba pandemije

Nije ovo prvi put da posjećujemo Kozaru, već sam pisala o turističkoj ponudi i njenim ljepotama ovdje

Razvoj situacije sa virusom koji se širi, opasno je prijetio da pokvari naše planove. Niko nije blesav da namjerno rizikuje svoje zdravlje i zdravlje porodice, a onda… 

Par dana prije polaska virus se pojavio i kod nas. Broj zaraženih u susjednim opštinama naglo se povećavao. Shvatila sam,, ako već virus postoji samo je pitanje vremena. Ne bih da život provodim skrivajući se. Naravno treba malo  više brinuti o higijeni i preventivno djelovati. 

Zbog toga sam spakovala sve: asepsol, vlažne maramice, nekoliko maski i rukavica… Sve što je potrebno da imam, ako zatreba. Krenuli smo u avanturu. Ovoga puta izbjegavali smo usputno zaustavljanje.

Smještaj

Planinarsko društvo „Klekovača” je organizovalo nagradnu igru. Tako da smo bili smješteni u Planinarskom domu na Kozari. Prošle godine kada smo dolazili na Kozaru htjela sam rezervisati smještaj baš ovdje. Tada su mi rekli da to nije moguće. Potrebno je najmanje grupa od deset ljudi da bi se dom otvorio i stavio u funkciju.

U planinarskom domu nema signala za mobilni telefon. Znali smo to i prije polaska. Svi smo pomalo ovisni o internetu i telefonima. Na kraju dana smo jedni drugima priznali da nam uopšte nisu nedostajali.

Vrijeme provedeno u planinarenju, odmaranju na vidikovcima i livadama, branju šumskih jagoda, potrazi za izvorima, sjedenju pored logorske vatre …. bilo je potpuno ispunjeno. Dok nas je u večernjim satima grijala logorska vatra svi su se složili sa onim: 

„Ma sreća tvoja pa je ovo stvarno bilo super”. Nije im bilo važno što nema interneta. Nije im smetalo ni pješačenje  cijelog dana. Shvatila sam da im se ova avantura dopala. Kao i to da su i oni bili prilično sumnjičavi u vezi ovog putovanja. 

Zašto treba bar jednom otiči na planinarenje?

Planinarenje nije samo lutanje po planinskim vrletima. To je ujedno i upoznavanje prirode, njenih skrivenih bogatstava. Ono možda fizički iscrpljuje, ali će vas emocionalno obogatiti. Nije to sport za svakoga. Treba voljeti prirodu i pješačenje, treba biti zdrav i fizički spreman za iskušenja koja pojedine staze donose. Treba živjeti u skladu sa prirodom, uživati u njenim darovima i ne ostavljati tragove. 

Ljudi uživaju u različitim stvarima. Nekada nisu ni svjesni koliko im neke od njih prijaju. To se desilo i nama. Uživali smo u  fizičkoj aktivnosti, i vremena provedenom na svježem vazduhu. Bila je to odlična prilika da upoznamo malo drugačiju Kozaru. Ovaj put smo bili daleko od asfalta. Upoznali smo onu skrivenu pomalo divlju stranu ove prelijepe planine. 

Ne kažu zalud „U zdravom tijelu je zdrav duh”. Doktori preporučuju fizičku aktivnost u smjernicama za prevenciju kardiovaskularnih bolesti kao i u prevenciji drugih bolesti. Planinarenje je odličan izgovor za povećanje fizičke aktivnosti, i uživanje u prirodi. Planinarenje u doba pandemije je pravo otkriće. Može da posluži kao savršeno isplaniran i prilično bezbijedan turistički doživljaj. Međutim nije preporučljivo bez opreme i vodiča. Možete sebe i druge dovesti u opasnost.

Pješačenje 

Staze su bili prilično jednostavne sa povremenim usponima. Pred očima su se smjenjivali predivni prizori, vodopada, planinskih livada i prekrasnih vidikovaca. 

Naš vodič i domaćin išao je na čelu kolone. Nosio je u ruci mačetu. Neke dijelove staze trebalo je malo skresati da bi bile sigurne i prohodne.  Na kraju dana brojač koraka je pokazivao pređenih petnaest kilometara. 

U ekipi su bili i ostali učesnici  nagradne igre. Najmlađa članica ekipe se tek upisala u prvi razred osnovne škole. Sa nama je bila i njena nešto starija sestra. Pomalo sam bila sumnjičava. Pitala sam se:

 „Kako će ona završiti ovu avanturu? Hoće li uspjeti napraviti cijeli krug??” Nikada ne treba zaboraviti na čudesne moći obećanog sladoleda! 

Planinari ne nose tamne i maslinaste boje već crvene, narančaste ili neke druge jarke boje. Po njihovim standardima bili smo neprikladno obučeni. Jarke boje odjeće pomažu prilikom pronalaska i evakuisanja povrijeđenih. Moguće ih je primijetiti iz vazduha. 

Drugoga dana naši domaćini su željeli da nam pokažu nešto drugačije. Ponovo je bilo u planu pješačenje, ali ovoga puta staze su bile drugačije. 

Vodič nam je objasnio da se ova staza zove „via ferrata” što u prevodu znači da je staza prilično neprohodna. Obezbijeđena je čeličnim klinovima pričvršćenim za stijenu, sajlama, i metalnim nožištima. 

Moram priznati da sam se baš iznenadila kada sam vidjela i djevojčice da idu sa nama. Ove male princeze ponašale su se ko prave ratnice prilikom osvajanja teško prohodnih predjela. Uspjele su prepješačiti i ovu stazu do kraja. Jeste to možda malo duže trajalo ali nije bilo odustajanja. Veliko bravo za djevojčice, i njihove roditelje. 

Tri doživljaja prvi put:

Rijetke su prilike kada nešto radim po prvi put. Na ovom putovanju bilo je sasvim drugačije.

Prvi put sam zaista planinarila. Prvi put sam išla stazom „via ferrata”. Prvi put sam otišla u „Adrenalin park”. O da,,, vezala sam se onim sajlama, stavila kacigu i krenula preko konopaca. Svi koji me poznaju znaju koliko se plašim svega i visine i dubine i maraka i samoće…. ali!!!

Protiv svakog ovog straha se naoružam snagom volje, racionalnim razmišljanje, i onim podsvjesnim glasom koji mi cijelo vrijeme šapuće “Možeš ti to”!! Moji su rekli da mi više ništa ne vjeruju. Izgleda Bogami da ću ove godine sama višnje obrati. 

Planinarenje je zaista jedan divan sport. Svakako ga treba probati. Ja već planiram kako da bar amaterski nastavim  planinariti.

Više fotografija sa ovog putovanja potraži ovdje

https://stanislavasakota.wordpress.com/home/

 


Od istog autora

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.