Gledam ove po bilbordima, mahom smežurane, dotrajale politačare koji obećavaju kule i gradove, poslove i budućnost.
I okej mi je to, odavno znam da lažu. Odavno znate.
Ali nisu mi jasni ovi mladi!
Ovi momci i djevojke koji su stavili kravate u bojama svojih političkih plemena, prekrstili ruke, našminkani/e, sređeni u odjeći koja vrijedi hiljade marake.
Ove samoprozvane mlade političare, sa poltronskim osmijesima koju su se uklesali na licima koja godinama koriste samo za fotkanje, a jezike za hijerarhijsko stranačko lizanje kao omiljenog fetiša gdje pri svakoj novoj ljestvici u stranci, svakom novom assholu orgazmično svršavaju dok se penju ka vrhu. Vrhu dna.
Ove mlade koji su tatini sinovi, mamine kćerke! Koji su postavljeni na funkcije po nekim odborima, omladinama. Koji su pozavršavali mastere na inostranim fakultetima.
Ne u iznajmljenim, nego u svojim stanovima.
Hej, oni da mi oni govore o radu i budućnosti! Pa nisu nikad ruke uprljali, zaradili dnevnicu, osjetili život. Nikad nisu bili na baušteli, konobarisali, zaradili svoj dinar!
Šta ti balavci znaju? Ko im daje pravo da kažu da predstavljaju mlade?
Ne može! Ne dam!
Jer nijedan moj jaran nema na sebi odijelo od 1000 maraka.
Nijedna moja drugarica nema frizuru od 300 maraka.
Niko nema svoj stan u Beču, Gracu.
Niko nije ni po kakvim odborima.
Zato ne može! Ne dam!
Ne dam da ti balavci sa bilborda opoganjenim jezicima fekalnim sloganima govore da su moji predstavnici.
E, to ne može.
Vi niste moja generacija!
Nemojte govoriti u moje ime!
U naše ime!