U nedjelju poslije podne s prijateljem odem do bankomata gdje inače podižem novac.To je bankomat Uni Credit Bank, inače najtraljavije banke s kojom sam radila, a u sklopu poslovnice je. Barem tri-četiri puta tokom mjeseca ne uspijem podići novac jer je bankomat u kvaru, a često nema papirne trakice tako da ne mogu provjeriti stanje računa.U blizini je strateški raspoređeno nekoliko institucija, dom zdravlja, osnovna i srednja škola…Tu sam često sretala poznanike i prijatelje, radne kolege…S nekim ljudima sam se, tokom godina učestalog sretanja pored i ispred bankomata, počela pozdravljati i tu pored bankomata i na ulici. Ono nešto kao „BANKOMAT POVEZUJE LJUDE“ „PORED BANKOMATA NIKAD NISI SAM“ itd.
Te nedjelje pored bankomata nije bilo nikoga osim jednog ogromnog bijelog psa sa onom markicom u uhu. Ali po prepunoj kanti uz bankomat, predviđenoj za odlaganje onih papirnatih potvrda vidjeh da je bankomat tog vikenda obilato posjećivan.Na tlu oko kante bilo je more rasutih i razbacanih listića.Prijatelj prokomentarisa da su to vjerojatno ljutiti klijenti bacali kad vide stanje računa.Dok sam uzimala svoju dozu šuškavica, prijatelj ispusti zvižduk.
– Pogledaj ovo! Pa cijeli svijet je u minusu!
Onako stojeći gledao je u listiće licem okrenute na gore kojih je, oko njegovih nogu, bilo bar pedesetak.Nevjerojatno, ali i ja sam stavila naočale da bih iz stojećeg stava vidjela i zaista bio je u pravu.A onda smo, iako zaintrigirani, odoljeli iskušenju da rukama prekopamo kantu, pa smo samo vizuelno istraživali vrh. Ljudi, klijenti Uni Credit Banke iz mog susjedstva , vjerojatno moje radne kolege, njegove radne kolege, poznanici, bili su do grla u dugovima. Zastrašujuće. Odobreni limiti od 2000 KM, 3600 KM pa i 4000 KM bili su skoro iskorišteni.Ovi su iz Općine ili Mup-a s ovakvim limitima.Oni iz zdravstva imaju manje limite, a iz obrazovanja još manje. Posljednji u nizu su oni iz domaćih firmi i firmica. Oni s malo ili daleko boljim plaćama iz onih nekoliko stranih kompanija i ne koriste ovu banku. Penzioneri ,takođe, rijetko koriste bankomat tako da je ovo oko nas bila slika stanja srednje klase na kojoj počiva svaka država. I svakoj državi treba zdrava srednja klasa, najbrojnija i jaka da može isfinansirati sve državne potrebe koje ni u jednoj zemlji nisu male.Naša srednja klasa je skoro pa proleterska, ne narušenog zdravlja nego oboljela. A to država i oni koji sebe smatraju državom nikako da shvate. Srednja klasa je ugrožena vrsta i njenim slomom srušit će se sve kao sto kad mu noge polomite.
Ja sam zaista rigorozna u finansijama.Ne, nisam čifut,ali iskustvo me je davno naučilo da mi banke nisu prijatelji, da zaduživanje nije rješenje. Ja zaista znam stegnuti kaiš kad se novčanik prazni, ali ima stvari koje se ne mogu izbjeći.Imali novac ili ne jesti se mora, računi se moraju platiti, otići doktoru, lijek kupiti…Istina, danas mnogi u potrebu, a ne luksuz svrstavaju i razna tehnološka čuda, auta, odlaske na more ili planine… Ok, možda sam ja ekstreman slučaj, ali i ja samoj sebi kažem da mogu tako dok sam zdrava i ja i moji, jer kad zdravlje izda onda sve izda. Iako prividno zdravi ljudi iz moje okoline, i to najveći broj njih, ne može sastaviti kraj s krajem ni u najskromnijim verzijama života. Znate, ljudi iz moje okoline su pripadnici baš te srednje klase. I kako će sastaviti kad uz sve što plate još plate koju marku nečega, a da ni sami ne znaju čega, a u marketima svakodnevno poskupljuje roba za koji fening.Reći će neko šta je fening.Fening ništa, ali hiljadu feninga nije malo.
A pored ovih svojih minusa svakog u ovoj zemlji je zadužila aktuelna vlast. Kažu statistike da je i novorođenče čim proplače dužno 1800 KM.Pa kako onda da ne plače!? Plače se i meni ,koja sam se jedva u jedvite jade iz kredita isčupala, što me zadužuju ovi nesposobnjakovići na vlasti. Sad sam dužna , a ni sama ne znam zašto?Šta je mojim dugom kupljeno odnosno plaćeno? I šta se svaki dan kupuje odnosno plaća? Dovoljno je pogledati sadržaj službenih glasila pa vidjeti svu silu odluka o zaduživanju kod ovog ili onog pa da se čovjeku smrači pred očima. A mi i dalje čekamo da njima savjest proradi i da počnu misliti i na nas i prestanu sjeći granu na kojoj sjedimo i mi koji plaćamo poreze i oni koji od njih žive i državni organi koji koliko-toliko funkcionišu i cijelo strujno kolo zajedno sa školstvom, zdravstvom, vojskom i policijom i drugim ovdje ne pomenutim organima i organizacijama.