Pitam se, koliko zla još treba da se desi, koliko suza da se prolije i na koncu, što da se dogodi da bismo se osvijestili kao nacija.
Ne znam kako se većina osjeća ali ja se osjećam jako loše. Ne samo u svojoj najdražoj BiH, nego i u svojoj koži jer ne činim ništa za bolje sutra naše djece.
Iskreno, na sebe i nas većinu odraslih, ne mislim kada to kažem.
Što se dogodilo sa svima nama i da li je moguće da nijemo posmatramo i mirimo se sa situacijom u kojoj se nalazimo?
Jako su bolne određene spoznaje, bolnije čak i od uboda nožem, to je prolazna bol, a bol i grč u kojemu svi živimo je tiha patnja ali veoma mučna.
Toliko je pitanja, a odgovora nema.
Ja se osjećam obespravljeno,ama zar nismo svi obespravljeni ?
Jesmo obespravljeni i konstantno nam kradu iz usta, đepova, odakle stignu, a mi i dalje nijemo šutimo i gledamo … da barem gledamo u neko bolje sutra, ako se neko i zanosi još uvijek, to nema da se dogodi.
‘ Budite promjena koju želite vidjeti u svijetu ‘!
Ukoliko sagledamo trenutnu situaciju u svijetu, ona je više nego li haotična .
Svako ima pravo da ide i apsolutno je razumljivo i prihvatljivo ali ovakav grubi odnos prema zemlji koja nam je život dala, shvatiti ne mogu.
Prije nekoliko dana vidjela sam ‘ vijest ‘ da će mjesečna naknada za ‘ bebe ‘ iznositi 14 KM!
Moj stomak to ne može svariti, najiskrenije, streljala bih sviju koji su doveli do ovoga i koji to još uvijek čine.
Bolno mi, teško mi je! Tek sam u poslijednja tri ili četiri mjeseca primjetila koliko je čaršija pusta, primjetila sam i da nema djece, boli me, strašno je,kod nas vlada bijela kuga!
Oni koji najviše trebaju pomoć, najugroženiji i najslabiji, nemaju nikakvu šansu.
Svakodnevno se pojavljuju apeli za pomoć, pomoć bolesnima, skupljanje novaca, pomoć gladnima.
Čak niti u narodnoj kuhinji ne bude dovoljno novaca.
Izbjegavam emisije sa poličkim sadržajem, izbjegavam gledati ili slušati sve sto nosi emociju očaja i bespomoćnosti u sebi, medjutim, ma koliko okretala glavu, nije moguće… jer su očaj i beznađe zahvatili sve i sviju, ja ne znam u što lijepo možemo pogledati, u što se nadati …
Mladi više niti vjeruju, niti žele niti ih zanima dan kada bismo trebali glasati.. to je žalosno.
Niko ne vjeruje u moguće promjene, jer nas kradu, kradu i kradu i nastavljaju, dok šestočlana porodica bez ikakvih primanja biva izbačena iz narodne kuhinje u Lukavcu, dok malena djevojčica iz Maglaja dobija prvu lutku u svome životu od humanih ljudi,a sve zahvaljujući crtežu koji je poslala na e-mail uredništva ‘ Ispuni mi želju ‘ .
Bila sam svijesna teške situacije u kojoj se nalazimo, ali nisam niti sanjala koliko ljudi zapravo živi na rubu siromaštva, i to kakvom, to više nije rub, to je litica i od ponora ih dijeli samo jedan korak.. možda samospaljivanje, toliko bolno i strašno, od strane čovjeka koji je bio spreman život dati, za Vas, za mene i sve one koji su bili tu gospodo.
Ovom prilikom namjerno neću da spomenem sve ono čime nas ubijaju,razdvajaju i drže na uzici sve vrijeme.
Meni je dosta priče o entitetima, referendumima, dvije oćine u Mostaru ! Dosta više!! Dosta i do kada ?
Iskreno, još uvijek mi nije jasno, kako se nije našla jedna osoba koja bi platila snajperistu da ‘ smakne ‘ i ‘ skine ‘ prvo ‘žtveno janje’ u momentu kada bude ulazio u parlament.
Nažalost, smatram da bi to bila dobra opomena ostalima koji idu na posao za koju su previše plačeni, ukoliko izuzmemo sve beneficije i malverzacije koje čine.. onako i usput, hladno kao da na to imaju pravo..
Naravno da imaju svako pravo… a mi građani .. ‘ Qui tacet consentire videtur ‘ – ‘ Tko šuti, smatra se da pristaje ‘ , pa tako i anam nama, pa tako nam haman treba ali dosta više!
Djeca nam umiru, dok mi šutimo, jer se ne sakupi novac potreban za njihovo liječenje u inozemstvu. Strašno bolno i prestrašno.
Ovome smo svjedoci svakodnevno. Djeca nam umiru,a određeni broj zaostaje u razvoju jer nemaju šta da jedu.
I sve zato.. jer smo nijemi, nijemo šutimo i samo posmatramo kao neki outsideri. Ne znam što se dogodilo i kako je moguće da nemamo više ni osječaj pripadnosti.. ima nas i ‘ jednih ‘ i ‘ drugih ‘ i ‘ trećih ‘ koji osječamo pripadnost državama koje nisu BiH, državama u kojima nas gledaju kao bosančerose koji to jesmo, jeste!
Toliko toga imam da kažem, ali se naprosto gubim jer ni sama ne znam što bi bio prioritet. Ukoliko bih sebi dopustila da riječi spontano naviru, koristila bih vulgarne riječi,a to je ono što ne želim, između ostalog, ne želim djeci davati loš primjer, vulgarnog vokabulara,a daleko od toga da mi u privatnom životu ne ‘ izleti ‘ poneka vulgarna riječ u prisustvu djece.
Oni koji imaju neku moć i koji bi nešto učinili i progovorili, to većinom ne smiju iz razloga da bi sačuvali posao, svoj, djetetov i nije ni bitno čiji.
Ima i onih koje nije briga, a iz svog ličnog iskustva mogu da kažem, da moje prijatelje i poznanike jeste briga.
I znate šta, mrzim čuti da neko psuje BiH, nije nam ona kriva – mi smo krivi njoj! I dužni!
Ja sam večeras vidjela link za blog i tablet nije razlog zašto pišem. Ukoliko bih ga ja dobila, poklonila bih ga istoj djevojčici koju sam spomenula na početku priče, i sada sam pronašla, zove se Elma a živi u selu Ravna kod Maglaja.
I da se zove Jovana ili Kristina, meni nije bitno i nije mi bitno ni čija je ni odakle je, sve su to djeca BiH i dok mi nijemo posmatramo i ovo malo dječice nam pati.
A gdje su stari, bolesni i nemoćni ?
Ja sam na svom facebook profilu podijelila objavu sa stranice ‘ Potrebno mi je – Poklanjam – i od moja 372 prijatelja, javila se moja draga kuma Alisa koja živi u Njemačkoj i zauzela se i poslala paket za porodicu Hodžić koji žive u Hrvatima kod Lukavca. Javila se i moja draga Sanja, platiće im račun za struju.
Porodica Hodžić čija dva jednogodišnja bliznaca u ovom momentu imaju bronhitis, jer žive u jednoj, vlažnoj sobi. Da li imaju mlijeko, to ne znam, i na svu muku nemam snagu da pitam,ali znam da je heroina Edina Čobić kojoj ni samoj nije lako, ni malo, dijelila i još uvijek dijeli pelene od svoje šestomjesečne Emine, sa Dzenaninim sinovima.
Sinoć su imali temperaturu i primali injekcije. Dobri ljudi su obezbijedili tzv. baby inhalator … to me je pogodilo i slomilo, kada je njihova majka napisala da inhalator košta 100 KM.
Ja nisam još uvijek pitala, ali mi je nevjerovatno, da bebe ne mogu dobiti besplatno, prijeko potrebni inhalator, dok naši političari uzimaju novce i naknade za sve, počeli su da izmišljaju.. za što više ne!
Nakon posjeta ovoj porodici, ja nisam bila dobro, nisam jela sedam dana i sada, svaki put kada osjetim glad i želim jesti, ja se sjetim ne samo porodice Hodžic nego svih ljudi u BiH, koji žive na litici ponora!
Ali sjetim se takodjer, da ukoliko bi moja 372 ‘ prijatelja ‘ na facebook-u darovali samo 0,20 pf.već sutra bi porodica Hodžić imala 37.2 litara mlijeka, ukoliko se dobro sjecam svoje računice.
Gospodo draga, mi više nismo niti humani, a jesmo bili nekada.
Možete biti sigurni, da je đaba taman i da imate dvorce u ovoj našoj napaćenoj zemlji, i ne znam kakve poslove i da obezbijedite svoje buduće generacije .. gdje i u čemu će oni živjeti ?
Ovo jeste država u kojoj ja želim i umrijeti, BiH je država u kojoj bih voljela da odrasta i moje dijete i svaka bebača naša .. a ne da nam idu odavdje i ubrzavaju put našeg nestanka kao nacije.
Budite sigurni,da su đaba entiteti, đaba i priča o referendumima i svim tim glupostima, kada djeca i ‘ prvog ‘ i ‘ drugog ‘ i ‘ trećeg ‘ već sada nemaju šansu,a mi i dalje nasjedamo i nijemo posmatramo.
Nije izlaz niti da jedni drugima pomažemo, jedini izlaz je da učinimo sve što je u našoj moći za bolje sutra, za budućnost naše djece i neka bude .. i nas samih.
Na to su nas obavezali i svi oni koji su dali život, da biste Vi, ja i svi mi, mirno danas sjedili u svojim kućama, ljudi koje niko i ne spominje, koji žive također na litici ponora.
Boli me ta spoznaja, boli me da u svom telefonu imam memorisan broj čovjeka koji se zove Muhamed,iz Doboja, radi moje lakše orjentacije memorisala sam ga kao ‘ Demobilisani borac ‘ , čovjek kojega sam srela kod zgrade stare opštine u Tuzli, sjela pored njega i ispričala se, ono što sam željela jeste da ga upitam kako je, da zna da neće proći nijemo gledajući još jedna osoba pored njega.
Blag, tih, pametan čovjek ali na litici ponora.I kao što i sam kaže, nikoga nije briga. Nekada je branio i Vaš i moj život, a sada skuplja feninge i prosi.
Koliko je takvih osoba, ja zaista ne znam, ali ih je previše i prestanimo nijemo posmatrati ono što će sutra možda doživjeti, moje ili Vaše dijete.
Umjesto što sate, dane, godine većina provodi klikajući i igrajući kojekave igrice i gluposti, krajnje je vrijeme da se trznemo svi zajedno i da učinimo koliko možemo za bolje sutra, jer mi to možemo .
Mi smo ti kojih se političari najviše plaše, vjerujte mi da je moć u rukama naroda, ali ne naroda koji če da pali i krade,nego naroda koji če legalnim putem tražiti poštivanje i ispunjavanje kako svojih, tako i prava svojih sugrađana.
Ne znam da li primjećujete nasmijane ljude kada šetate, ja ih ne vidim mnogo i nema pozitivne priče, večina tema je poznata i Vama i meni.
Kada su nas već ovako razjedinili, zašto im ne bismo pokazali, na način suprotan njihovom, na legalan način, koliko možemo i koliko hočemo, za bolje sutra svih .
Izvolite otići u koju god zemlju na zemaljskoj kugli, uvijek ćete biti stranac, nikada se nećete osjećati komforno i kao kod svoje kuće.
Činjenica je da svi ne možemo otići i pitam se, što sa nama svima koji ćemo eventualno ostati,a za nekoliko godina, plašim se da če biti daleko gore nego u ovom momentu, zapravo več danas je u napačenoj BiH gore i teže nego li je bilo jučer.
O tome da većina neće imati penziju, da ne govorim. I pitam se dokle ??
Za kraj, zamolila bih sve koji su u mogučnosti, da barem pokucate na vrata svoga komšije za kojega znate da je u nevolji, da upitate barem jedno : ‘ Kako si ‘, a ukoliko ste moćni, da učinite nešto više i molim sviju, da ne okreću glavu, jer nas je to i dovelo do ovog ponora i očaja.
Mi možemo, mi imamo snagu, vrijeme je da se probudimo, vrijeme je da učinimo i preduzmemo nešto, vrijeme je da se angažujemo i da batalimo igrice na facebook-u.
‘ za konkurs ‘