Piše: Haris Ćutahija
Političke stranke u Bosni i Hercegovini su poseban univerzum u kojem važe posebni zakoni fizike i u kojem su pravila puno drugačija od onih u društvu. Funkcionišu na način koji nije baš jasan onima koji nisu, ili nisu bili, dio toga i u ovom tekstu pokušat ću publicum-u približiti i pojasniti unutarstranačke nadripolitičke procese i klasnu podjelu članstva.
Kako u Bosni i Hercegovini vladaju političke stranke, a ne institucije, što se naziva partokratija, ovo je bitna tema za široke mase. Vjerujem da će nakon ove rečenice uslijediti otpor i nevjerica kod naivnijih čitalaca teksta, tako da imam potrebu da je argumentiram. Sjetimo se da svaki put kad se pokušala napraviti neka ozbiljnija promjena dođu predstavnici međunarodne zajednice/Evropske unije, okupe predstavnike političkih stranaka i s njima dogovaraju reforme umjesto sa predstavnicima instititucija, jer znaju da isključivo stranke imaju potrebnu moć i kapacitet.
Funkcionisanje političkih stranaka u BiH je najbolje uporediti sa "hrkljušem", imaginarnom igrom iz Top liste nadrealista. To je igra koja ima svoj skup pravila koje je teško shvatiti sa strane i koja izgleda komično za one koji je ne razumiju. Tako prosječni građani provode svoj život pred televizijom ili monitorom, komentarišući i smijući se, poput Minke i Reufa, dok ti komični procesi određuju njihov život i budućnost. Kada sebi postavim zadatak da jednom rječju opišem naše političke stranke, uvijek mi prva na pamet padne riječ licemjerje. Itekako smo svjesni da naši političari ni sami ne vjeruju u ono što govore.
Političke stranke i ideologija
Prema političkoj teoriji, politička stranka je politička organizacija koja obuhvata ljude s istom političkom ideologijom, a s osnovnim ciljem potpunog ili djelimičnog osvajanja i vršenja državne vlasti, demokratskim putem, na osnovu izbora. Međutim, u Bosni i Hercegovini je sporan jedan dio ove Markovićeve definicije, a to je politička ideologija. Vidjeli smo nebrojeno puta kako funkcioneri bosanskohercegovačkih stranaka mijenjaju stranački dres i idu iz ljevice u desnicu i obrnuto. To se rijetko dešava iz ideoloških razloga, uglavnom je u pitanju lični interes. Ja lično podržavam mijenjanje stranke ukoliko ona izda ideale zbog kojih ste postali njen član i to zahtijeva hrabrost, ali kada se prodate za poziciju ili paušal, to je sasvim druga stvar.
Politička orijentacija bosanskohercegovačkih stranaka je tema za sebe. Veći dio bh stranaka se formalno ideološki svrstava u politički centar, lijevi ili desni. Međutim, većina je objektivno i praktično orijentisana desno, prosto jer je to popularno kod glasača posljednjih trideset godina. Funkcioneri stranaka koje su formalno ljevičarske daju desničarske izjave i njihove stranke koaliraju sa desničarskim strankama. Najreprezentativniji primjer za nedostatak ideologije je Dodikov SNSD koji je bio dio Socijalističke internacionale, pa je isključen zbog ideološkog zaokreta. To nije bila promjena ideologije, samo je retoriku prilagodio onome što glasači hoće da čuju. Da budemo pošteni, ova pojava nije karakteristična samo za Bosnu i Hercegovinu, već je prisutna i u razvijenim demokratijama i naziva se populizam.
Matematičke koalicije
Termin "matematička koalicija" je specifičan za Bosnu i Hercegovinu. Svake četiri godine redovno se formiraju koalicije koje nemaju nikakve veze sa programima stranaka. Stranke koje imaju dijametralno suprotne prioritete ulaze u široke koalicije i jedini kriterij je broj poslanika u parlamentima. Formiranje vlade/vijeća ministara je uspjeh, bez obzira na to kako će ta vlada/vijeće ministara funkcionisati u iduće četiri godine s obzirom na različite programe stranaka koje učestvuju.
Ovakvo silovanje predstavničke demokratije posebno je vidljivo kada pobjednička stranka nema logične saveznike sa dovoljnim brojem mandata i onda kupuje pojedinačne poslanike iz drugih stranaka novcem ili pozicijama kako bi uspjela formirati većinu. To smo vidjeli u Republici Srpskoj kroz aferu "papak" i u više kantona u Federaciji u borbi za prevlast.
Stranačko uređenje
Kada je u pitanju unutarstranačko funkcionisanje, postoji nešto zajedničko većini bh političkih stranaka, a to je neformalna klasna podjela. Svaka klasa ima svoju definisanu ulogu i svaki izlazak iz tog okvira bude sankcionisan, a prelazak iz jedne u drugu klasu je moguć samo uz nominaciju i aminovanje kolega više klase. U podjeli koristim starorimske titule i činove jer me stranačka hijerarhija uvijek podsjećala na onoj u starom Rimu.
Cezar: To je najčešće predsjednik stranke koji se ne pojavljuje često u javnosti osim po najbitnijim pitanjima. On donosi sve odluke koje su iole bitne, kadrovske i druge, idealiziran i glorifikovan je od stranačkog članstva svih klasa. On je, da se vratimo na analogiju hrkljuša, onaj koji se prodere "hrkljuš!".
Konzul: To je onaj koji zavodi disciplinu u stranci, implementira kadrovsku politiku i uhljebljuje uhljebe na išaret ovoga iznad. Karijeru obično završi kao žrtveni jarac. Njemu govore "udri se, bekane" (iako je bekan ovca, a ne jarac, op. a.).
Tribuni: U masi su omiljeni, što pokazuje broj glasova na izborima. Ne pitaju se puno u stranci, tu su da privuku glasove. Obično karijeru završe zastupanjem nepopularnog stava nametnutim od stranke (isturi pa vladaj).
Senat: Obično je to neko prošireno predsjedništvo stranke, predstavnici iz različitih sredina, vice-kraljevi u svojim gradovima/kantonima. Direktno su podređeni Konzulu u implementaciji kadrovske politike. a i samostalno donose odluke, pazeći da nekome ne stanu na nogu. Predsjednika stranke oslovljavaju sa "šefe".
Centurioni: Oni su lokalne kabadahije, Obično su šefovi izbornog štaba na lokalnom nivou, organizuju lijepljenje plakata, straže kod billboard-a ako je sredina heterogenija i ručak za posmatrače na izborima. Obično su omraženi od običnih ljudi, a voljeni od članova stranke. U telefonu imaju brojeve svih Senatora.
Legionari: Oni su vojnici i ništa se ne pitaju. Stranci dokazuju lojalnost oduševljenim aplauzima na skupovima, objavljivanjem selfija sa predsjednikom stranke na društvenim mrežema, slanjem SMS poruka komšijama sa uputom za koga da glasaju i svađom sa drugima braneći stranku. Obično imaju nezaposlenog sina ili kćerku. Oni, poput većine ljudi, ne kontaju pravila hrkljuša, ali njima nije smiješno.
Ova podjela se ne odnosi na jednokratne stranke. To su stranke koje imaju karizmatičnog lidera bez pravog političkog programa i na njegovoj retorici se zasniva cijela stranka. Takve stranke obično nestanu ili odu na marginu nakon jednog izbornog ciklusa, obično nakon povlačenja navedenog lidera.
Nova nada
Demokratija u Bosni i Hercegovini polako ali sigurno ide naprijed. Možda je građanima dosta laži i postaju kritičniji prema političarima. Možda je u pitanju daleko veća dostupnost informacija, a možda smo na kraju skontali da je hrkljuš u suštini glupa igra za maloumnike. Bilo kako bilo, značajan procenat građana je prestao slijepo glasati za stranke za koje su prije glasali po automatizmu. Paket u vrijednosti od osam maraka više nije dovoljan za glas. Stranke su se počele pomalo prilagođavati novoj generaciji glasača. Političari koriste društvene mreže i tamo komuniciraju sa građanima, a s druge strane građani preko društvenih mreža postaju aktivniji i pažljivije prate rad političara. Svi gafovi i nespretne izjave se viralno šire sajber prostorom.
Međunarodna zajednica i Evropska unija trebaju insistirati na tome da im sagovornici budu institucije Bosne i Hercegovine, a ne političke stranke, jer dosadašnja praksa samo daje legitimitet partokratiji. Isto tako, građani trebaju odgovornije glasati: čitati programe stranaka i slušati predizborna obećanja, a nakon toga pratiti njihovu realizaciju. Glasanje nije samo privilegija, već i odgovornost. Na taj način, dobit ćemo moderne političke stranke koje ispunjavaju svoju ulogu u demokratskom društvu.