Političari, umiru vam djeca. Kažem otvoreno i slobodno da su vaša jer su ona djeca vaše cijenjene, veličane i toliko željene republike, nebitno da li se zove Republika Srpska ili Federacija Bosne i Hercegovine. Danas je umrla trogodišnja djevojčica, koja se, uz porodicu, nije samo lavovski borila, nego i tim svojim hrabrim srcem ujedinila običan svijet da pokuša učiniti čudo. Sada vidimo da, ma koliko divote i želje bilo u tim ljudima, oni su pokušali učiniti nemoguće. Jer, jednostavno ne može, ne ide, ma koliko se oni obični, mali ljudi upinjali i davali, ne može se tako spašavati ni komad zemlje, a kamoli život. To je posao države, onih koji njom vladaju. Možda biste i vi u ovome podbacili, možda je to naprosto bila neminovnost i priroda bolesti, ali zašto niste učinili više? Zašto ste sjedili i gledali kako drugi prelaze kilometre vaše republike da pokušaju skupiti što više novca, kako nezaposleni, učenici, studenti, radnici, volonteri, pokušavaju sve i ulažu svaki atom svog bića da pomognu. Ma, kako ćete se i pokrenuti, kako „reformisati“ takve stvari, kada se bavite drugim reformama?
Biće i vama žao, znam, na ovakve vijesti ni kamen ne ostaje ravnodušan. Ali, trajaće to kratko, suviše kratko i opet ćete se vratiti svojim limuzinama, koristiti blagodeti imovinskih kartica i živjeti dobro kao i dosad. I ne samo to, opet ćete kriviti međunarodne zajednice, svijet koji se urotio protiv vaše cijenjene tvorevine. Narod strašiti do te mjere da će zaboraviti da je i gladan i bolestan i nezaposlen. Toliko ćete im opet brusiti mozgove da će samo čuti i vidjeti upravo tu pomenutu glad, bolest i nezaposlenost, ali opet neće razaznati vaše bahaćenje. Sa takvom kataraktom zaslijepljenosti logično da vas onda neće kriviti ni za prazne tanjire, ni za nedostatak lijekova. Opet ćete zazivati nacionalizam, otcjepljenja od onog drugog pokvarenog dijela zemlje, čineći to kao da se radi o komadu ubuđalog sira, ali još uvijek jestivog, pa kada uklonite taj krajičak ostaće opet onaj jedan dio koji ćete u slast pojesti. A ne može tako, jednostavno ne može tako. I ne smije. Dosta je!
Vi ste oni koji imaju moć u rukama i ako već nekoj bolesnoj djeci niste mogli pomoći – ne da pokušaju da ozdrave, nego u najboljem slučaju i prežive, onda morate učiniti nešto. Ne znam kako i ne znam šta, nisam ona koja vlada i nemam toliku moć u rukama. Znam samo da ovo više nije zajebancija. Nijedna kriza, ma kako bila velika, ne može se riješiti ako ne počnete čistiti iz vlastitog dvorišta, pa je sada možda konačno došlo na red da se time počnete baviti. Da sjednete i vidite šta dalje. Kako da reformišete zdravstvo, pozabavite se ozbiljnije fondom solidarnosti ili nešto treće, samo više ne možete i ne smijete sjediti sa tim kezovima vrhunski urađenih zuba i zajebavati pošten narod. Da ironija bude veća, dok pišem ove redove, saznajem da je predsjednik Republike Srpske danas sazvao vanrednu konferenciju za štampu, na kojoj je najavio da će RS donijeti novi zakon o Fondu solidarnosti za pomoć i dijagnostiku teško bolesne djece u RS. Namjerno sam upotrijebila riječ ironija jer zašto se to desilo tek danas, šta se čekalo ranije? Da je jedna hrabra i nasmijana djevojčica morala izgubiti bitku sa bolešću da bi se ova inicijativa pokrenula, ne smijem ni misliti. Ali, i uz takvu vijest o Fondu solidarnosti, ostajem ljuta zbog bahatosti političara. Pogotovo što sam na kraju vijesti pročitala da će se pomenuti fond bazirati na izdvajanju procenta od plata zaposlenih. Jeste, moći će građani da traže od poslodavca da ih oslobodi te obaveze, ali drugo mene brine. Brine me što opet ide preko leđa građana, nikako recimo od poreza na luksuz odabranih stanovnika RS. S druge strane, zna se za koliku platu radi obični građanin a za koliku političar, pa šta onda ako će on od svojih primanja izdvojiti veći iznos, kada je običnom čovjeku i manji mnogo?!
Ne smijete i ne možete očekivati da obični, mali ljudi liječe druge sms porukama i donacijama u okviru njihovih skromnih, kućnih budžeta. Da napišem „pogotovo dok vi živite po švicarskim ili norveškim standardima“ bilo bi izlišno, čak i smiješno, jer vrlo dobro znamo da u tako uređenim zemljama političari nerijetko idu pješke ili biciklom na posao. Ne smijete smatrati normalnim da smrt najnevinijeg bića može možda biti spas za neko drugo jer je na njenom računu ostalo novca. Ne smijete, jer je to iznos možda i srazmjeran cijeni jedne vaše limuzine, pogotovo što je to iznos koji su skupili svi oni obični, mali, srčani ljudi. S vremenom, taj novac će njena divna porodica možda u tom pravcu i usmjeriti, ali vi ste oni koji su se trebali pobrinuti da novca na računu bude ili više ili da bude isključivo od vas. Isto kao što se trebali pobrinuti da majka preminulog mladića, ma koliko god to bila njena želja, ne donira deke i stolice bolničkom odjelu. Razmislite o ovim stvarima, ako već niste dosad, sada je krajnje vrijeme.
Ne možete i ne smijete okretati glavu i zatvarati oči pred ovakvim problemima. Morate se pokrenuti, tražiti i pronalaziti rješenja. Vi, da baš vi, gospodo političari, koji ste na vlasti zahvaljujući narodu, od kojih je veliki dio i onih koji su bolesni ili kojima je neko bolestan pa su vas izabrali. Ako i dalje budete tako bahati, ako ne prestanete sa ponašanjem nedoličnim za nekoga ko u rukama ima toliku odgovornost, onda ne trebate ni biti na pozicijama na kojima ste sada. Jer, bez promjena i pokretanja nečega sa mrtve tačke, i dalje će vam umirati djeca. A, ma kakvi god da ste, znate da je to najgore što može zadesiti ne samo porodicu i prijatelje, nego i jednu državu.