Čudnovato vrijeme je došlo: ljudi kao živi mrtvaci tumaraju ulicama, praznog, programiranog pogleda bez strasti kao bez duše, bez skrivenog, znatiželjnog pogleda u stranu, žudeći za nečim…Ne, sve što je ostalo je pusta potreba: preživljavanje vrste. Poslije vijekova revolucija, kuliminacije ratova oružja i umova došao je dvadeset i drugi vijek, vijek bez emocija… Duboko ukopani u koru Zemlje gradovi rastu. Odabrani ljudi spašeni su od sudnjeg, ledenog dana, odabrani po veličini novčanika ili uma i skriveni dok je ostatak civilizacije nestao pod debelim sniježnim pokrivačem sanjajući svoj posljednji san. Za preživjele svaki dan bio je isti: ustajanje u sedam, doručak, odlazak na školom predodređen posao, u sedam povratak kući, večera i odlazak na tijelu tako potreban odmor, spavanje. Apsolutno svaki momenat života je isprogramiran olakšan nekom od mašina iz pogona. Nauka je napredovala a ljudskost je zaspala, činilo se zajedno sa ostatkom civilizacije na površini. Djeca planski dolaze na svijet i planski preživljavaju do svog odraslog doba kad nastavljaju rutinu svojih roditelja. Bez osmijeha, bez nježnosti, bez sreće, bez djetinjstva…
“I to je idealno društvo?! Zar samo ja to vidim,” pomislio je Hope. “U kom momentu je nestao osmijeh? Želim to promijeniti!”
-Ovaj put me mora pustiti. Mora!!- govorio je sam sa sobom dok je praznim ulicama žurio ka jedinoj osvijetljenoj zgradi. – Ja sam genijalac! Svaka budala može nadgledati mašinu za ćerupanje peradi. Ja sam nešto više od toga. Moraju to uvidjeti. Nudim im nešto zaboravljeno, nešto što su iskorijenili iz čovjeka, a čovječno je…Ha, ha, ha…- njegov gromoglasan smijeh odzvanjao je. – Ha, ha…huuu…Ovo je neodoljivo. Mislim da će se i Helga složiti sa mnom.
Isak Hope bio je tridesettrogodišnji inžinjerac, neočekivano još samac i bez djece. I njegov dan je bio poput ostalih ali njegove noći bile su daleko drugačije od tuđih. Rođen je u porodici čiji su odabrani preci bili bogati kolekcionari, koji su mislili da su najneophodnije stvari za preživljavanje one koje su najskuplje plaćene, u domu koji je odisao prašinom i sad već pompeznim bogatstvom bez smisla i potrebe. Svoje svakodnevno vrijeme za učenje koristio je i za proučavnje nekad vrlo vrijednog bogatstva koje, učen je, sad je već smeće. U spisima i slikama nalazio je inspiraciju za svoje izume. Pokušavao je uljepšati ljudski život. Ovaj put će uspjeti, osjećao je to kao što je osjećao na sebi promjene svog novog izuma. Ovaj put ide lično…
-I tako sve počinje.- promrmljao je dok je prve korake spuštao na mramorni pod ustanove. Već je zamišljao namrgođeni pogled mrske gospođe.
-Oprostite! - žurno izlazeći čovjek ga je okrznuo. Zastao je i pogledao u njega. “I kolega iz sektora D je pokušao. Dakle, razgovori su u toku. He, he…” smijuljio se u sebi dok je nada u njemu rasla. “Danas nije tvoj dan Helga.”
I dok su njegovi koraci odzvanjali praznim hodnicima čuo je razgovor u željenoj prostoriji. Kad je kročio u nju, vrata susjedne sobe već su se zatvarala.
-Dobro veče, Helga!- oslovio ju je po imenu. Znao je gotovo sve o njoj. Raspitao se. Neudata, izbirljiva…Baš kao i on.
S neodobravanjem je zakolutala očima ali kulturno odgovorila: - Dobro veče. Vi ste..?
-Isak Hope. Čuli smo se nekoliko puta.
-Da, - spustila je pogled na svoj sto očito da završi neki zapis. To Hopea nije obeshrabrilo.
-Daaakle, večeras sam stigao baš na vrijeme, zar ne? – nonšalantno se naslonio na pult ispred nje i razvukao usta u široki osmjeh.
-Možda, gosp. Hope. Da li imate…, - spuštenu glavu digla je i htjela nešto da kaže no iznenađena zastala je otvorenih usta zaustavljena u momentu. Tren poslije progovorila je:
-Nešto vam se dešava sa licem. Izgledate… neprirodno. Da li ste dobro? - čak mu se učinilo da je zabrinuta.
-To je osmijeh, gđice Helga. Moj novi izum i nalazi se upravo u ovoj kutiji tu. – slavodobitno ju je spustio na pult.
Nezainteresovana kao i do sad Helga je spustila glavu i, činilo se, nastavila raditi dalje posao koji je počela.
-Lijepi ste, Helga. Neočekivano.
Na tren je zaustavila svoje kretnje ali je samo kulturno odgovorila: -Hvala.
Zelena lampica zatitrala je na njenom telefonu. Pritisnula je neko dugme i digla slušalicu:
-Da, gospodine.
Spustivši slušalicu pogledala je u još nasmijanog Hopea i rekla mu:
-Izvinjavam se, gosp. Hope, ali razgovori su zavšeni. Vi nemate zakazano.
-Kako? Uvijek me odbijete. Znate li koliko mi je trebalo da učinim ovaj korak. Ja večeras moram na razgovor.
-Na žalost, ne.
-Vidite, Helga, ako večeras to ne učinim moraju opet proći mjeseci…
-Da?
-Ja više nemam vremena za čekanje.
-To nije moj problem.
-A kad biste vi otvorili kutiju i uvjerili se da sam vrijedan razgovora…Kad su već tu…
-Ne, to nije moj posao. Rekli su da su razgovori gotovi. Pokušajte sljedeći put.
-Helga, Helga…Samo zavirite…
Prvi sloj kutije otvorio je on. Blagi miris ispunio je prostoriju. “Poklon prošlosti” tako mu je nadjenuo ime. Opijena Helga već je kutiju stavljala ispred sebe. Istraživčki duh nabasao je u starim spisima na opojne supstance koje su uticale na osjetila. Htio je vratiti osmjeh ljudima o kojem je tako mnogo čitao a tako malo ili nikako osjećao. Kao i ostali iz kolonije.
Sada nasmijana, Helga je otvarala sljedeću kutiju iz koje su se nježno čuli davno zaboravljeni šumovi mora, šapat vjetra… Uživao je dok je rekonstruisao po vlastitom osjećaju ove zvuke. Izolovana prostorija unutar kuće obezbjedila mu je mir i mogućnost vježbe. Sve je činio za opću dobrobit.
Sljedeći sloj bila je muzička kutija te još jedan sloj mirisa. Sa prastarih, kolekcionarskih ploča skidao je zvuke i načinio tako vjerodostojne kopije. Dok ih je slušao tijelo mu je osjećalo ritam. Pratilo svaki takt. Divan osjećaj ljudskosti. Blagi opijati uticali su na osjete i Helga se trenutno gubila. Na momenat zanjihala se blago u stolici i u mislima odbludila na obalu mora i skoro osjetila nježno milovanje vjetra po kosi… Svaki damar u tijelu je reagovao, svaka dlaćica na koži se digla…
Nakon desetak minuta progovorila je:
-Šta…Šta mi se to dešava? - suznih očiju zapitala ga je.
-Ti “osjećaš”, Helga. To je ljudski. Bar je nekad bilo. Mi nismo mašine. Ovaj izum vratit će naše osobine ljudskosti. Mislite li sad da sam vrijedan razgovora?
-Ovaj…- sa suzama u očima pomiješanim sa prelijepim osmjehom na usnama pritisnula je taster i progovorila u slušalicu:
-Oprostite g. Kozmik mislim da trebate primiti noćas Isaka Hopa. Njegov izum je “poseban.” Spustila je slušalicu i rekla mu:
-U redu je. Primit će vas neko drugi. Neko s vrha.
Uzbuđen pakovao je svoju spravicu dok ga je Helga čudno gledala.
-Rekao sam vam. Ja sam genijalac.
-Da, - kratko je odgovorila.
Ušavši u toliko željenu prostoriju s nestrpljenjem je izlagao o svojoj ideji “poklona prošlosti”, buđenja osjećanja, mašte, muzike, opuštanja…da ga jednostavno nije iznenadilo kad g.Kozmik reče:
-Znate, mislim da ste vi upravo čovjek kojeg trebam.
-To znači da sam primljen!!! - još nasmijan poskočio je sa stolice. - Hvala vam. Toliko sam čekao na ovaj tren. Nemam riječi…- sretan pošao je ka vratima, ka Helgi, ali dr. Kozmik ga zaustavi:
-A, ne ne, gosp. Hope. Vi ne izlazite na ta vrata više. Vaš rad u našoj firmi počinje iza ovih vrata. Ta vrata su za vas zaključana za sva vremena. Izvolite izaći na ova vrata. - te mu pokaza vrata na suprotnoj strani prostorije.
-A…a…moje stvari, izumi…
-Sve potrebno ćete dobiti.
Iznenađen, Hope kao u transu, krenu ka dugoočekivanim vratima zatvorivši ih zauvijek za sobom.
-Još jedan koji je prešao.
-Da. Nije lako održavati ovu koloniju. Red, rad i disciplina su stub novog poredka. Mjesta za osjećaj sreće nema. Smijeh i mašta su stvari prošlost. Davno zaspale. Svi koji pređu prag moraju biti eliminisani.
-Da…
Da li ima nade za ljude? Smijeh je lijek i osjećaj sreće je jedno od najbitnijih čovjekovih osjećanja. Bez osjećaja sreće da li čovjek može biti čovjek? Gdje nas vodi budućnost…
