* Tekst nije nužno za natječaj, pisan je kao moja mala crtica povodom Referenduma u Hrvatskoj koji je glasio: Jeste li za to da se u Ustav unese definicija iz Obiteljskog zakona da je brak životna zajednica muškarca i žene? A i kao moja crtica o aktualnoj temi naših blogerica.
……I moja prijateljica Tara je drugačija. A ja je tako volim. Ono, volim srcem, jebote. Amputirala bih sve svoje “istosti” i poklonila ih za samo jednu njenu “različitost”
POGINULA NOSTALGIJA
Tragom dolaska jedne od mojih najboljih prijateljica, mislila sam, poslije rastanka s njom da će moja nostalgija za Hercegovinom, prekipjeli lonac od duše, poplaviti Zagreb. Da će me peći i boliti.
I da, dok sam Žanin bus do Dugava ispraćala pogledom, mislila sam: Bože moj, gdje sam ostala, došla, pošla? Gazila sam onu zagrebačku bljuzgu a bljuzga od šminke na mom licu je bila puno dublja. Ulazila je u svaku poru mene, svaku crticu na mome licu. Onaj osjećaj kada plačešm i hodaš nekim stranim ulicama i nije te briga gleda li tko, kako li samo izgledaju rasplivana sjenila, puderi i maskare na mome licu.
I poželila da vidim stari kraj. Želja koju ako ne ispuniš u tom trenutku pokida sve ono što si, izgoriš od nje i pukneš k'o petarda u sekundi.
Pa odoh na fejs. A kud’ bi drugdje?
Prijatelj iz osnovne.
Stavio sliku žene, neki čoporčić djece i ispod slike opis “Mi smo ZA, tko nam što može”?
Čovjek, bokte, dobije dojam da su u usamljeničkoj utvrdi, a na njih nadiru horde zla pedera, pa se brane jadni.
Jesu malo uzgojeni, pa čovjek ne zna ko je manjina a ko većina. Ne izgledaju mi ugnjetavani.
Razdrljili se u nekom restoranu, masnih lica, ponosito. Hrabro. Znaju li oni kako je doći i reći roditeljima: Ja sam homoseksualac, kako je primati svaki dan degenek iza škole, s kojom lakoćom dobiju radnu knjižicu na stol jedno jutro ako uopće i dobiju posao. Ne, bolje se pritajiti, naći ženicu, biti na istoj valnoj duljini s većinom, pa krišom odlaziti noću do neke svoje zabranjene ljubavi. Jer ljubav se definira Ustavom. Znaju li oni koliko je krvi proliveno za prava “drugačijih”, i znaju li oni kako je uopće biti drugačiji. Poželim napisati komentar. Odustadoh, jer to bi bilo kao da si prdnuo u vjetar. I sada mi žao ko ćuki što nisam, jer sam ozakonila njihove predrasude. Moja nostalgija sebično je tražila nešto drugo.
Izbeljim mu se u ekran i krenuh dalje.
Ovo je manjina, velim puna optimizma, pa i sama sam uvjeravala moje poznanice iz Zagreba da je gnijezdo tolerancije i različitosti Hercegovina.
Zato mu oprostih i krenuh dalje u potragu za “mojom” Hercegovinom. Listam ja i listam, lica koja nisam vidjela preko 20 godina.
I svi nekako u restoranu.
Kuva li se još u Hercegovini?, upitah se.
Ja isto idem po restoranima ali ne baš često da bi imala toliko slika.
Možda je do mene pomislih, iskompleksirana izgledom, ne volim da me se slika kako glođem kost. A volim glođati. Šta ću? Svatko ima neku manu. Ja volim glođati.
I vidim skoro svugdje to ZA.
Ma ne, velim, to je nekakva pogreška.
Eto, majke mi, od Žane, moje Žane iz Hercegovine naučih staviti ono Protiv na sliku profila.
Greška k'o kuća, velim. Što dublje ronim to mi više nedostaje daha.
Mora da sam pogriješila.
I onda odustanem.
Mjereći svijet, pa tako i moju Hercegovinu, prema vlastitim očima, sebično, nema šta, stvorila sam sliku.
Za mene jedinu prihvatljivu. Da su Hercegovina: Žana, Ilko, Betty, Kaja, Vesna, Mance, Maja, Vedran…itd.
Koncept.
Mostar.
Mali svijet drugačijih, pa sam mislila svi su takvi.
I sama sam k'o niko, pa se priklonim “drugačijima”.
I ona mala beba od neki dan je drugačija, s kosim očima, s Dawn sindromom, pa je jučer ubiše.
I moja prijateljica Tara je drugačija. A ja je tako volim. Ono, volim srcem, jebote, da bih joj odmah bubreg dala, kada bi trebalo. Amputirala bih sve svoje “istosti” i poklonila ih za samo jednu njenu “različitost”
I spoznah da ne poznam Hercegovinu koju toliko volim i sanjam.
Kada zamaknem iz Svetog Roka već je mirišem.
No jesam li sagradila iluziju u kojoj sam se osjećala lijepo. K'o u balonu.
Svoj mali svijet Mostara, kao mjere Hercegovine.
Ali, onda, ako je tako grozno dolje, pitam se…..
Zašto ne mogu sagraditi svoj mali svijet Zagreba….?
Onakav..ili bar sličan?
A možda od bljuzge ne vidim bjelinu?