Poezija nije stvar odluke, ona se ne piše zato što neko hoće da je piše i da sebe nazove pjesnikom, kao i to da ga drugi nazivaju pjesnikom. Pravi pjesnik nije onaj koji se bavi poezijom, već onaj sa čijim životom se bavi poezija. Ona je čudo ljudskog uma, ona je nevjesta zablude i apsurda, kao i dijete sumornog vremena. Ona nema u sebi ljepotu šarenila koje gradi kič. Ona, ako je slatka i opjevana, lakom notom nije poezija već šarena laža. Poezija se ne piše zlatnim perom nego se piše ugljenom po duši. Ona prlja sterilnost svakodnevnice i otkriva kutke misticizma u najdubljoj agoniji bezizlaza. Ona je čovjeku priviđenje i satira na poglede dendija (kicoša) koji ne odoljevaju raskoši. Ona sve raskrinkava i izaziva gadost na licu fukare, a oplemenjuje iskrenog i čestitog. Ona ima svoje podstrekače, a oni nisu ljudi i svetovna bića. Podstrekači pjesme su ptice, zvjeri, bube u stomaku, mravi u zelenoj travi i sve stvari u kojima borave duhovi uzvišenih nimfi. Oni koji je srcem čitaju, bliži su nebu, a dalji od tla. Oni koji je pišu su pametne budale koji znaju da moraju dati život za nju, ako bude došlo vrijeme da se mora pjesma braniti pred svakodnevnicom. Poezija – religija za sebe, poezija božija rabota. Takva je na udaru religija i država.
Poezija nije ni traganje za muzama. Ta mlitava stvorenja ustvari nepostoje. Kažu žena je to, e nije žena muza. Žena je uzrok budalaštine koju čovjek sam sebi zada kao temu, pa onda patetiše zarad svega i svačeg na njoj, a ne u njoj, jer ona zbog koje se pati ustvari nema ništa vrijedno u sebi. Da ima ne bi dozvolila da neko bezgranično kukumače za njom, pa bi odreagovala nekako. Dakle za budalama ne pišite poeziju, za njihovim tragom se samo kote agonije. Egzistencijalne demonizovane stihove posvećene nekom ko ne zaslužuje ni jednu riječ, pjesnici često prave. Ta proizvodnja paklene materije je debelo našla korijen u gluposti ljudske sudbine. Zašto gluposti sudbine, e pa zato što sami treba da stvaramo svoju sudbu, a ne da čekamo da ovisimo o tuđoj odluci. Odluka svake kvazi-muze za pjesnika je tragična. Baladirana ikebana od poezije je čest razlog smrti. Ja sam bio na ivici da se usmrtim takvom „voćnom dekoracijom“. Naravno da priznajem da sam bio budala, a ko prizna postoji šansa da povrati pola mozga.
Dakako da treba pisati o ženi, onoj ženi koja je spremna da prihvati pjesnika onakvog kakav je, a ne da mu se mješa u život , koja bi da bude njegova avet. Žena treba da prihvati neminovnost, ako je već spremna da voli i u tome da opstaje i vodi kroz život jedno veliko dijete. Zbog toga pjesnici nisu sposobni da misle o običnim stvarima. Ja, na primjer, nisam sposoban da razmišljam gdje ostavljam stvari oko sebe, meni treba prostora da se saberem, jer razmišljam o prostorima koji nisu pod ovakvim opipljivim dimenzijama u kojima stoji moj radni sto, moj ormar, moja gardaroba i moj televizor. Često zaboravim da nemam novca pa tek kada dođem do prodavnice i uzmem u korpu stvari, koje treba da kupim, stanem na kasu blijed i osramoćen pred kiselim izrazom lica prodavačice. E o tome treba da brine ona koja je spremna da prihvati ovakvu budalu kao što sam ja. Takve su, dakako, rijetkost prava.
Ipak o poeziji sve najbolje, baš kao i o mrtvima. Ljudi o mrtvima najbolje govore, ne iz razloga poštovanja, jer se plaše smrti i svega što ta tajna krije u sebi. Poeziju pišu oni kojima smrt ne predstavlja ništa i koji žive za svaku novu smrt, baš kao i za život koji obezbjeđuje ovaj estetički oblik poimanja svijeta uopšte. Pa ipak u pravoj poeziji ne smije da bude estetike. Estetika je za kicoše, one koji misle da zarade od poezije. Može se zaraditi na takav način, ali onda to nije pjesnik i to nije poezija. Sterilnost dakle treba pametno raskrinkati. U svakom moralu koji je stereotipan i nametnut kao standard treba zaviriti ispod tepiha gdje obično leži smeće koje čisti, prividno, ta nepotrebna metla. Zato je potrebno da se pjeva o glupostima, da ne bi nebulozni svijet prihvatio šarenilo kiča kao svoj neminovni život. Bolje iskrena smrt, nego život dendija. Bolje znati da se nešto ne zna, nego ne znati da si budala.
Najveći neprijatelj pjesmi je država i država ne želi da pjesma iskrena bude objavljena. Svaka država je kopile planete zemlje, jer svojim granicama omeđava slobodu drugih ljudi. Pjesnik je građanin svijeta jer razbija silom nametnute zidove i ruši nakazne barikade mentaliteta. Mentalitet je neprijatelj pjesniku. Pjesnik živi za klicu borbe i on ne recituje. Ne, on nikada ne recituje. Pjesnik mora da vrišti, da se vrti u transu kao derviš, da se trese kao indijanski vrač, da postaje živa poezija. Pjesnik ne smije da glumi pjesnika, ako ga glumi pak, on tada postaje interpretator i konceptualni umjetnik pukog spoljnog efekta. Ono što govoriš moraš da doživiš, da se dobro oznojiš i da se pretvoriš u živu stvar (taman se zgadio pred publikom) , ali publika ne smije osjetiti glumu. Ako glumiš patnju, onda se uprav i patiš, a ako je iskreno preneseš, onda si se rasteretio svih briga za neko vrijeme. Briga nije egzistencijalna, briga je često jača kada je nekomercijalna. Zato se prava poezija ne razumije u svijetu gdje vladaju pravila egzistencije.
Na kraju krajeva, šta je to generalno poezija. Poezija je nota više u muzici, ako je nema džaba je simfonijski orkestar. Poezija je samoća, ako se ne doživi, uzalud je sve vrijeme provedeno sa velikim društvenim larmama i halabukama. Poezija je revolucija, ako nema revolucije nema ni države. Poezija je sintagma; Pišem pjesmu – dakle postojim. Poezija je neminovnost jedne ozbiljne države, ako je nema, nema ni države, ljudi, naroda, vremena, nema onda ničega, ni sintagme, a ni pjesnika u problemu koji se zove život. Poezija je stvar koja ne umire, ona se rađa svakodnevno i to je jedina stvar koja je otporna na udare. Protiv svega se možete boriti, al protiv Nje gubi se svaki rat. Pjesnik mora da bude žrtva, da bi živio poslije sutra.