Duboko udahni. Diši. Diši. Sve je uredu. To si samo ti. Nikog sem tebe tu nema.
Slobodan si. Bjelina je sloboda. Nije bitno šta ona znači.
Zapravo sem te bjeline nema ničega. Grohotni pucnjevi zbunjenih ne odjekuju ovdje.
Ovdje im se možes smijati. Ovdje ih možes prihvatiti.
Proklet si jer znaš, jer vidiš, jer čuješ. Šta da se radi. Takvi smo svi.
Zločinci, počinioci, komesari, advokati, sudije – sve su to uloge.
Svjesne ili nesvjesne.
Konstrukti mašte, bola, jada i čemera odjekuju,
i ti ih čuješ,
Svaki pojedinačno, svaki ponaosob.
Svaki sem mog,
Jer kažes mi
Da ja sam ti.
Na prvi pucanj padaš pod sto i kriješ se.
Oni što se ne kriju isti su kao oni što pucaju, zar ne?
Zašto, zašto, zašto jebeno pucaju?
Kako mogu?
Želiš umrijeti, a ja se mislim
da nisam lagala kada sam rekla da je ime predskazanje.
„Ne želiš plesati po mojim taktovima.“
Ja stalno molim te da to ne radiš.
Ali pomoći si ne možes.
Šta god da vidiš u meni – nije.
Ne može ni biti.
Ako je nekada bilo, nema ga više.
Šutnjom ti govorim,
Ali ti šutnju ne razumiješ.
Meni je prozu falio riječi, a za stih smisla.
I možda je to bio naš problem, te ratne godine
Tvoji jecaji bili su granate,
protiv mog življa crvenog,
Da li si htio da me ubiješ?
Ili samo da mi dokažeš?
Cijedim ljiljane iz žira,
jer prošla sam svaki krug pakla,
Zamrznuta sad kao Satana,
jer izdaja se činila lakša,
Od svakodnevnih granata.
Nikada nisam htjela postati pjesnik.
A ti si pjesnik već bio.
Nisam znao da na dnu sunce sija jače,
Ali i da granate tuku jače.
Sa dna čini se nema pomaka, sem vjerovanja
U ljubav
Ti si vjerovao, a ja sam bila nevjernik.
Crveni mundir
Apsolut tvoga postojanja.
Sada ipak, jasno mi je,
da
Pjesnik gine prvi,
i na stolu za poker u prvoj ruci ulažu sve.
i dere se
Voli me.
A ja odgovaram,
hajde,
ubij me.