“Komšija Redžo, želim nešto da ti kažem. Možda nećeš ni razumjeti zašto ti se odma sada izvinjavam, ali želim da ti kažem “Izvini”. Posmatram tvoju porodicu godinama i kradom vam se podsmjehujem, pričam vam iza ledja i ko za još koliko stvari. Jednostavno sam, dragi komšija, podsmjehivao vase siromaštvo i bijedu. Tvoju djecu sam žalio što imaju tako nesposobne roditelje. Ali, pogriješio sam komšija. trebalo je vi mene da žalite.
Znaš komšija, ja sam ostao sam. Žena je otišla s nekim balavcem, sin na studije… ili bar tako kaže, a kćerci mi traga nema od posljednje terapije odvikavanja. Pošto se sve to izdešavalo, malo sam se povukao iz centra dešavanja i počeo da posmatram vas kao nisko rangirane ljude. Naravno, pod tim mislim na vase materijalno stanje, i ljude poput vas. Iznenadio sam se kako sve izgleda drugačije, ako ne stavljam sebe u prvi plan i sticanje materijalnog dobra. Novac je naravno bitna stvar u životu, ali precijenjena.
Sada želim da ti kažem, šta sam ja dragi moj komšija, vidjeo u zadnjih godinu dvije. Povukao sam malo paralelu izmedju naših porodica, nemoj dase ljutiš što nas usporedjujem s vama. Naša djeca su vršnjaci, bar prvo dvoje, ti si bogatiji za jedno.
E, ovako da počnem. Sjeaš li se ti komšija radnih akcija koje je predvodila tvoja kćerka u srednjoj školi? Ja se sjećam, jer dolazila je meni da trazi pomoć od mene za finansiranje opreme i hrane za volontere. Ja sam bio zauzet nekim poslovima u Biaću i nisam imao vremena, kao ministar našeg grada, da je saslusam. Što bi mladi rekli, “poljubila je” vrata moje kancelarije. Iste te novce su skupili nekim koncertom u gradu i donacijama preduzeca, a mi smo obogatili te godine vozni park opštine za jedno novo auto. Moje. Tvoja djeca su učestvovala u čišćenju parka, jezera i kule, a moja su uživala odmoru. Al’ ajde, neka to tako se desilo, ali su moja djeca i njihovo društvo uživali u rušenju i haranju svega onoga što je učinjeno. Papiri, boce, vrečice, opušci i ko zna šta sve još, ponovno je vraćeno u park, premda imamo mnogobrojne kante.
Zatim su nam se sinovi sreli na bazenu, znam i za to, ali ne kao komšije i kao prijatelji nego kao dva dušmana, dva neprijatelja. Sada mi nije jasno kako je to moguće da se sunarodjaci mrze! Pa odrasli su zajedno, disali su isti zrak, dijelila ih je jedna ograda, odlazili su u istu šumu, dijelili su tako mnogo stvari koje nam je majka priroda dala a tako različiti su izrasli. moj sin je imao sve, sve što je poželio, a tvoj, tvoj je većinu stvari sam stekao ili ako ne sam onda je sigurno doprinio tome da to dobije. Nije “furao” najbolje mobitele, najbolja auta, najzgodnije djevojke. Moram priznati da ti je snaha predivna, fina obrazovana i kulturna žena. takve žene su postale rijetkost. Sada žene teže da budu muškarci. Ne želim da podcijenim žene tom rečenicom, ali gdje je nestala ona njihova ženstvenost, ljepota, šarm. Naravno da žena može i treba da ima jednaka prava, kao i mi muškarci, ali u svemu tome kao da su se pogubile. sve bi one da rade i da upravljaju svime, a mi postajemo beskorisni u porodici i braku. Toliko žele da budu poput nas da su izgubile osjećaj za majčinstvo i porodicu, za dom kao nešto sveto. Sve one sada hoce da izlaze same sa drugaricama, da vode neki svoj život, a ja sam zahvaljujući tome cijeli život jeo u restoranu ili nešto naručeno i pretežno sam.
Gdje je pobjegao miris domaće večere, kada se vratim s posla umoran i ona toplina kuce kada večeraš i družiš se s porodicom. Koliko puta sam slučajno vidjeo vas za stolom, kao porodicu ili pak uz neko društvo. Prelilo je se i kod mene, ali to su uvijek bile neke stvari na “nivou”, tu nije smjelo da bude kikseva, sve je to izvještačeno i formalno, samo da se vidi i čuje koliko se ima.
Moja žena nije nikada djeci pomagala sa zadaćom, nisam ni ja. Nikada ih nismo učili o vrijednosti stvari, ma šta bilo u pitanju. Bili smo prezauzeti drugim stvarima, kao…odvojenim odmorima, izlascima, kupovinom, poslom. Da bi na kraju, postali stranci. Nema, komšija moj, života bez zajedništva i uživanja u bračnoj idili u dvoje sada to vidim, prije nisam jer bilo mi je tada lijepo. Mlad, relativno, imao sam poziciju i bogatstvo ali nikada i istinsku sreću. Nego razvuko ja ovo komšo moj, ako smijem tako da kažem.
Žalim komšija što nisam znao reći svojoj djeci da nešto ne smiju, da je to pogrešno, da se za razbijeno i pokvareno mora odgovarati, da je istina nesto zlata vrijedno, da lijepa riječ i gvozdena vrata otavara, da se Dobro dobrim vraća a bahatost obija od glavu. Da mom sinu sve one stvari nisu značile ništa jer je spao na lahke ženske i nema nikoga pored sebe noću, kao ni ja. Da će naći neku koja voli njegove pare, a ne njega. Žao mi je moje ćerke komšija, i srce mi se para. Suza komšo svaki put poteče nad njom i njenim propalim životom u rukama droge, alkohola, a ko zna možda je i prostitucije tu bilo. Žao mi je što nisam znao da budem otac, kad je trebalo. Da je zagrlim, ohrabrim, da joj kažem da u 23h mora doći kući. Žao mi je što sam propustio njihove mature, diplome, pa čak i prve korake. Ne sjećam se ni kada sam bio tu za njih osim za silne sume novca. Mogao sam osnovati firmu parama koje sam dao za pohlupane automobile, liječenja, izlaske i silne odmore i tako pomoći cijelom gradu, ali nisam. Svi mi griješimo komšija, ali treba i naučiti nešto na tim greškama.
Treba zastati i okrenuti se malo za sobom stati i razmisliti. To smo mi izgubili. Postali smo jedna pogana nacija. Zašto bi ti imao ljepša kola od mene, veću kuću, bolji odmor ako mogu i ja. Zašto bi ja pomogao tebi kada ti nećeš meni. Ko sad se sjećam one kiše i oluje, a ja ne mogu da udjem u dvorište, ne mogu da otvorim kapiju. Po onakoj kiši ideš ti komšija u majici da mi pomogneš, da ne stajim na ulici jer smetam i drugima. Ne znam ni hvala da li sam rekao. Izvini… Hmmm, moćna riječ ako ako znaš da se služiš njom.
Ja komšija nisam znao da budem čovjek, ali sam naučio. Možda prekasno ali jesam. Žao mi je što nisam ranije, možda bi sada manje žalio, ali nisu svi ni te sreće. Ne mogu svi naučiti, neki i neće, da se ne lažemo sada ovdje. možeš me komšija kriviti jer jesam kriv. Kriv sam sto sam svaki papiric od bombone ili žvake bacio kroz prozor, što sam za sve krivio druge i sve prepuštao drugima da rade za mene, što sam bi Seronja komšija. Jesam i to će ostati zamnom.
Često kažem komšija “Eh da sam ja on, ja bi to vako ili bih pak onako” ili pak ona poznata “Eh da sam ja neko, ja bi pomogo ovoj našoj jadnoj omladini, otvorio firme, popravio škole, ukinuo korupciju.” i ko zna šta još, ali nije lahk biti NEKO. prvo taj neko, treba da krene od sebe i svog praga.
Ne vodi se drugima, vodi se sobom. Nekada je to pogrešno, ali ne znaš ako ne probaš, a svaka greška ima popravku ma kako ti govorili da nema. Treba prvo svoje smeće baciti, svoju avliju pomesti, svoju porodicu urediti i naučiti da voli. Treba biti insan i čovjek. Mi kao nacija smo počeli to da gubimo, nestalo je bratstvo i jedinstvo. U jednoj državi živimo i svi je dijelimo, svi hoćemo svoje parče a nismo svjesni kako je lijepo kada nas je više. Kada se više umova složi, kada jedinstvo gradi. Imamo sva bogatstva za kojima mnogi žude a mi ih uništavamo… i ja sam. I moja su djeca “babini sinovi” i to je tako pogan izraz. Jer nisu svi bogati i bahati i nemoralni, a nisu ni svi siromašni savršeni.
Treba naći granicu i umjerenost u svemu, i treba prvo raditi na sebi. Znam da tupim nešto što svi znaju, ali koliko vas je danas reklo “Dobar dan kolega” ili “Izvinite, trebate li pomoć s tim vrećicama” ili pak ustupilo mjesto trudnici s otečenim nogama. Ako ste ucinili barem dvoje od ovoga, bravo za vas. medju rijetkima ste. Prgava smo i pogana nacija, jer nismo tu za svoje. Svima bismo i pomogli i družili se sa svima, samo ne sa svojima. Ponavljam nismo svi isti i sreća da nismo.
Ljudi, počnimo od sebe, jer džaba od priča “Eh da sam”, ako ja kao mali čovjek ne činim ništa za dbro, ne sutprostavljam se nepravdi, samo sliježem ramenima i za sve mi je svejedno. Ako se ja ne trudim da oštricam svoje ruže, sigurno neće ni moj komšija. Zar ne komšo!? A kakvi smo, ako je taj komšija stvarno i dobar čojk i zauzeo se da oštrica te moje zapuštene i zarasle ruže, sigurno bi jadan požalio nad bujicom napada. “Šta si ti umišljaš, pa ovo je moje… otkud ti pravo.”, to je žalosno.”
“Babo, kakvo je to pismo?”, pitao je dječak posmatrajući oca kako zadubljeno čita štivo sa papira.
“Govor sine”, nastavio je da čita.
“Ti se komšija sigurno pitaš čemu sve ovo, jer ja sam sigurno već mrtav. To je komšija zato sto ti za života nisam znao reći hvala i koliko ti se divim. Pomogao sam Emiru da dobije onaj prvi posao, ali sve dalje je samo njegova zasluga, jer momak je stvarno zaslužio da pokaže svoje znanje. Samo mu je trabala ta prilika. Iii, želim da te zamolim posljednju uslugu.
Vi ste se komšija, snašli i fino sada živite, vaš trud se isplatio, sretni ste. Kao što znaš, ja sam ostao sam i bez porodice, dalje familije i bez jarana. Želim komsija da pročitaš ovo mojoj i svojoj djeci, glasno dobro da me čuju da Bog da, da izvuku nešto iz ovoga. Želim da kažeš mojoj Selmi i Ademiru, da ih volim više od sebe sama, jer valjda to i jeste roditeljstvo. I želim komšija da se obori ona kamena ograda izmedju naših kuća, jer dosta je bilo podjeljivanja.
I još te komšija molim, želim samo skroman mezar, jer ja ništa nisam ponijo sa sobom sem svojih djela. Svo ono materijalno bogatsvo je ostalo zamnom. I hvala ti komšija što si mi pokazao kako je biti čovjek, koji se trudi pošteno i ne posustaje”
“Babo, pa kakav govor?”, zbunjeno je gledao oca.
“Govor ohrabrenja sine.”, pogledio je momka po glavi i osmjehnuo mu se. Ustao je sa stolice i onako sa razmotanim papirom izašao iz kuhinje. “Emiree!”
Napomena: za konkurs “Da sam ja neko”