Nedelja kao i svaka nedelja. Dekica I neki dobar film. Znam krenuće nekad pozivi raznih ljudi iz raznih kafana I priče o njihovim nesretnim životima u kojima su zatečeni. Kako se uopšte dovedemo do toga da stremimo nečemu I kad do toga dodjemo to uzme našu sreću za taoca. Ili je to jednostavno poslijedica nekog nižeg kompleksa vrijednosti da čim nešto imamo, više to ne želimo jer postignuto više nije interesantno. Poput igrice kad se igra pa se dodje do nekog levela, pa želis dalje I još a mozda dalje I nema, ili dalje ni ne znaš. I onda ostaneš tu, glumeći ljubav glumeći sreću onima koje još možeš da uvjeriš. A duboko u sebi znaš pravu istinu ali šutiš – pomalo iz stida, malo više zarad vlastitog egoizma.
Trava je uvjek zelenija s druge strane zar ne?
A o stvarima I istinama se jednostavno ne priča, kao da njih jos neko želi da čuje, kao da su one bitne! Stvari su samo onakve kakvima ih predstavimo a za to i ne moramo biti nešto posebno iskreni samo retorički jaki. „Narod“ ionako samo gleda po površini tako da se istina vrlo lako da zašuškati pod tepih, a iluzije su svakako sladje od istine.
