Sjećam se..
Jedne predivne žene, moje majke.
Sjećam se..
Jutara kad me budila u 7 sati sa vijestima sa radija, tačnije slušala je ko je umro, pa tako svakih sat vremena iznova. Na pitanje zašto sluša toliko puta odgovarala bi jednostavno da ne bi slučajno propustila šta. Znala je da se češće nego prije imena njene generacije pojavljuju u čitanju osmrtnica, ali ona se samo tako držala. Ljudi nisu mogli vjerovati kad bi rekla koliko ima godina. Voljela je pričati, obično stare priče iz mladosti i tad bi joj se pojavio osmijeh na licu na kojem bi joj i oni u cvatu mladosti mogli pozavidjeti. Imala je težak život, rano se udala, imala puno djece, te joj je svaki trenutak vremena bio ispunjen brigom o njima. Sasvim obična žena reklo bi se naizgled. Ali samo baš tako- naizgled, jer iznutra je nosila toliku volju za život usprkos svim nevoljama koje su nekako uspjele uvijek naći put do njenog praga.
Sjećam se..
Kad su joj njena djeca znali donijeti neku skuplju odjeću, za moj i njihov pojam stvarno lijepo, a ona ih koristila za brisanje poda. Nisu joj se sviđale, a za to koliko su bile skupe nikad nije marila, bilo joj je sasvim svejedno da li koštaju 2 KM ili 100 KM.
Sjećam se..
Onih dana kad bi joj manje posvećivali pažnju, pa bi ona rekla kako misli da će umrijeti. Pa se sva porodica tad znala iskupiti u mojoj kući, a ona bi nekako uživala u tome svemu da ih ima na okupu, zato je to i radila.
Sjećam se..
Očevog poziva na 1. april prošle godine. Rekao je da je nema više. Ništa još puno, samo to da kad je umrla, bila je sama, njega je poslala da joj donese nešto. Kažu da se zna par trenutaka prije da će zaista biti gotovo, i ona je to znala, ali nije tražila nikog. Spustila se na pod i naslonila na krevet. Sjećam se da mi je pričala da je to takav običaj bio.
Neko bi se zapitao da li samo pomislila da je ta vijest prvoaprilska šala, ali nisam. Nekako sam znala, bila sigurna u nju, jer sam baš tad osjetila da sam dobila jednog anđeo čuvara za sebe na nebu. Od tad ne volim 1.april i mrzim šale na taj dan.
Sjećam se..
Kad sam upalila radio i čula njeno ime na vijestima u 7 sati u rubrici smrtovnica.
Puno sam priča pročitala o majkama, djedovima i znam da je ovo samo jedna manje-više, ali sam htjela odati joj počast kao ženi koja je moj život učinila bogatijim za toliko. I jedinoj osobi koja kad je se sjetim u isto vrijeme izvuče osmijeh i suzu na moje lice. Suzu jer mi nije svejedno što više nije tu sa mnom i osmijeh jer je sve sa njom bilo veselo, svaki trenutak je znala učiniti sretnim.
Za mnoge koji je nisu znali, ona nije niko i ništa, ali za sve koji jesu znaju da je u njihov život unijela toliko toga da sve i da hoće ne bi znali to objasniti nekom strancu.
I zaslužuje da bar na ovoj stranici ima nešto svoje i da ostane trag da je jednom živjela žena poput nje koja je cijelu sebe i sve svoje posvetila drugima.
Nije imala karijeru, nije bila pismena, nije se izražavala književno, ali njene riječi su ostale u meni, njena briga ucrtana u mom djetinstvu i kao takva u meni će uvijek treperiti jedan dio njene svjetlosti.
I koliko god da znam da je sve moralo biti tako kako jest, ne mogu a da mi ne nedostaje. Sve bih dala da mogu čuti još jednu njenu priču, da budem još jedno jutro onako mrzovoljna jer pojača radio da čuje vijesti, ali se zadovoljavam sa sjećanjem. No, ono nije nikad dovoljno. Nedostaje mi u svakom dijelu mog bića.
