Završilo se Evropsko prvenstvo u košarci utakmicom Srbije i Slovenije. Tokom dvadesetak dana trajanja EuroBasketa 2017 bujale su patriotske strasti, a nacionalni ponos rastao iz utakmice u utakmicu. Zvuci himni su svaki put sve jače rezonovali sa identitetom pripadnosti jednom narodu. Slovenija je prvak Evrope ali je Srbija moralni šampion. Heroj. A to naš narod podsvjesno voli. Autsajdere koji dođu do vrha. Heroje iz blata.
Prvenstvo je počelo za tim Srbije sa dozom skepse, nepovjerenjem. Bez krucijalnih igrača poput Teodosića, Raduljice, Nedovića, zaista je crveno-plavo-bijela zastava gubila svoju boju. Neko je vjerovao u Orlove, neko ih smatrao za grupu vrabaca. Ipak su momci pokazali da su profesionalci. I to dobri, te došli do medalje.
PMS PATRIOTIZAM
Ono što je pitanje jeste da li mi volimo i navijamo za te momke ili za državu koju predstavljaju?
Jer ti momci nisu arhetip mlade osobe ovih balkanskih zemalja. To su profesionalci koji ne igraju kod nas više i žive malo bolje. Mnogo bolje da se ne lažemo. Oni su izuzetak. Svojim radom došli su do trona. Ne vjerujem da ih je „država“ gurala dok su imali 13-14 godina. Kad je trebalo.
Ono što je paradoks cijele priče jeste sezonska pojava patriotizma naroda koji živi na minimalcu od 400-500 maraka, napušta svoju zemlju i ne cijeni sa razlogom svoje selektore – političare. Ali tako svako malo, svakih par mjeseci imamo neko evropsko, svjetsko prvenstvo u košarci, fudbalu. Ma bilo čemu. Beskonačni ciklus prvenstava i kvalifikacija. Tada se javlja fenomen PMS patriotizma, vjerovatno jedinstven za ove prostore.On je periodičan, nepredvidiv i u tom stanju narod ne može da kontroliše svoje strasti, svoje „hormone“.
PMS patriotizam je pokazatelj potrebe za ponovnim ujedinjavanjem nacionalnog identiteta pod okriljem, paravanom sporstkog događaja. Spektakla.Tada prerasta u sportski nacionalizam.
A zašto je to tako?
Međunarodna sportska takmičenja sem zabavnog karaktera imaju i svoj sociološki, kulturološki a nadasve politički kontekst. Ona su već odavno cirkus gdje „nacija“ brani svoju teritoriju protiv „europeizacije“ i globalizacije. Front je postao teren.
Sport u tim sedmicama, mjesecima kada traju internacionalna nadmetanja preuzima primarnu ulogu u formiranju kolektivnog identiteta. To funkcioniše kako na nacionalnom, tako i na lokalnom te regionalnom nivou. Pa tako ako Srbija ispadne, neka bar neka od ex-yu država prođe dalje. Stvaranje jugoslovenskog identiteta. Ukoliko igra evropska reprezentacija protiv američkog dream team-a, onda se ističe euro-identitet kao ujedinitelj gledalaca. Samo nek Ameri ne pobijede, je li tako.
Karakteristična pojava jeste“ banal nacionalizam“
Banal nacionalizam obuhvata korištenje simbola nacije u svakodnevici. Od fraza, pjesama koje veličaju naciju do promovisanja integrisanog osjećaja „jedinstva“ putem medija, što je bilo primjetno kako na ovogodišnjem EuroBasketu, tako i na svakom prethodnom. „Igraj i pobedi“, naši vs njihovi i slično.
Cilj tog banal nacionalizma jeste stvori „Svi kao jedan“ mentalitet. On je iskra koja dovodi do sportskog nacionalizma, jer stvara euforiju svuda oko nas, takozvani hajp, ushićenje. Vidi se i u mitološkim simbolima pa su Zmajevi i višeglavi Orlovi obilježje nacionalnih timova.
SPORTISTI KAO OTJELOTVORENJE NACIJE
Tokom tog perioda se javlja „imaginarna zajednica“, komuna, koju čine milioni fanova određenog nacionalnog tima. To se vidjelo sada i na društvenim mrežama koje su se zapalile statusima podrške, komentarima, analizama i slično. Slike Štimca, Mačvana, Bobija. Ali ko su ti igrači, šta predstavljaju?
Oni su otjelotvorenje te „imaginarne zajednice“, otjelotvorenje nacije. Nacije koja je ponekad komična kao Štimara, nezgrapna kao Bobi ili estetski ne tako ugodna za oko kao Mačvan. Ali, kakva god da je, naša je, zar ne?
I kada ta ekipa krene da pobjeđuje, zapali se taj nacionalni ego. Raste iz trojke u trojku Bogdanovića. U fanovima se probudi neka nada. Nada da i mi možemo da pobijedimo, da budemo na vrhu Evrope. Jer podsvjesno želimo da budemo najbolji, da sve funkcioniše.Da smo i mi dio EU. Želimo da smo organizovani i da smo tim.
Napokon da i nama krene i da nam se posreći. Jer smo mi dobri momci. Mi smo dobar narod, koji trenira tj. radi, koji pomaže svojim prijateljima i ima veliko srce. Možda nije tako tehnički potkovan kao Španija, niti silovit kao Rusija a BDP joj nije procenat šuta Dragića u finalu. Ali smo zaslužili medalju. I u tom kontekstu petorka koja izađe na teren jeste “naša“.
U političkom, pak, tanka je linija između sportskog patriotizma „imaginarne zajednice“ i prelaska u sportski nacionalisam iste. To će se vidjeti i u diskursu.
„To, Štimara“ – je prihvatljivo. Ali spominjanje slovenačkih majki nije.
Jer valjda se ovdje radi o sportu a ne o nacijama. Jer ne igraju Srbija protiv Slovenije nego 12 momaka protiv 12 momaka. Da, možda ih spaja pripadnost nekom geografskom lokalitetu ali mentalitet tih igrača nije nacionalistički. Nakon sveg žara, znoja, kada sve prođe, oni čestitaju jedni drugima. Ne mrze se.
A kada prođe takmičarska euforija prođe, šta se dešava sa „imaginarnom zajednicom“ ?
Na isti način na koji je nastala, ona i nestaje. Jer nema izvora koji je hrani i spaja. Nacionalni identitet gubi udicu za koju se zakačio.
I onda vas pitam, navijate li za vašu državu?
Navijate li za Vučićevu Srbiju, jer i on je selektor. Samo je njegov tim nesposobniji i manje popularan. Navijate li za BIH i troglavog zmaja na čelu? Vjerovatno ne. Onda shvatimo da smo sve vrijeme navijali za Štimaru, Bogdanovića. Za Džeku. Gorana Dragića ili braću Gasol. Za momke koji se bave sportom., odrade svoj posao i srce ostave na terenu.
A nakon završetka takmičenja taj PMS patriotizam blijedi sve dok se ne izgubi i posljednji trag.
Do sledećeg ciklusa.
Kvalifikacija. (No pun intended)
Autor: Nikola Lero