Shvatajući uvrnutosti i iskrivljenja koja su pretpostavljenja mojim gledištima na širu sliku svijeta i na užu sliku naše zemlje i društva. Shvatam kako ta iskrivljenja djeluju na mene, shvatam isto tako kako drugi djeluju na druge. Nemoguće je misliti kako je moj odbrambeni mehanizam od svega negativnog, uvijek spreman da me odbrani. Teško je znati i biti uvjeren u to da ću u svakom momentu i u svakoj situaciji biti sposoban da negativnost, i samu negativnu informaciju, jednostavno preskočim. Zato pokušavam gajiti mišljenje da pored dobrih „emotivnih blokada“ mogu i želim da razvijem duboko svjesnu reakciju na sve negativno. Kao unutarnju silu kojoj vanjština nikada neće moći ništa. Svjesna akcija na to je pisanje ovog teksta. Mirni dodiri po tastaturi, i još ljepše „plivanje po malim, svjetulacavim talasima, koje često nazivamo idejom i inspiracijom“.
Da ne bih u ovom momentu bio previše dubokouman, nastojim da pišem o nečemu opipljivijem, o zbilji. U svijetu uviđam dovoljno veliki nagib društava ka samourušenju životnih vrijednosti, uviđamo još veći nagib ka negativnim vrijednostima. Isto tako vidim da je ono što smo prije deset godina mogli okarakterisati kao kič i šunda, danas opostoji kao kultura i ono što je „dobro i moderno“. Ja taj „trend“ nezgodne pop-kulture i još nezgodnije real-politike vidim kao prelošu kombinaciju za ono što doista vrijedi. Gdje ono što je svjetlucavo, blještavo, ali i priglupo, je nužno i dobro, a ono što je sivo, sumorno, ali i pametno je okarakterisano kao loše. Tu uviđam neko obrtanje sistema vrijednosti. Gdje dovoljna većina stanovništa ono kultno, doista slobodno, pa i pametno odbacuje kao starudiju i dronjak, a ono štivo što „pjevači i pjevačice“ prodaju kao samo još jedan komercijalan proizvod je zasuto hvalom većine. Na tom primjeru, da kažem muzičkom, ja vidim kako ljudi postaju sve pliči, tanji, površniji, a pored toga svega javlja se ružan efekat da oni gube sposobnost da prihvate ono što doista vrijedi, s tim da imaju jaku sposobnost da isto to vrijedno s lakoćom odbace. Kataklizmično zvuči. Činjenica je da sve te informacije koje jedne hrane, druge opterećavaju i emotivno destabilizuju. Mislim da je mnogim koji ovo čitaju, obično paljenje televizora ili odlazak u kafanu, znak da će moći da vide,čuju i da osjete mnogo loših stvari. Kao što su monotone priče, šale i izgledi ljudi, tako su i televizijske emisije, serije i filmovi, da ne govorim vijeti, rezultat duboke komercijalistističke ofanzive, ždernih i samo ždernih. Šta ima gore od pet kičastih i loših filmova na pet različitih kanala, ili od petnaest ljudi koji se hrane samo „zlatnim i svjetlucavim, šljakastim“ vrijednostima vanabi zvjezdica, i njihovih, i „filmskih“ i kafanskih monotonih priča. Da te zabole i uši i oči, ako već neće mozak jer „ima važnijeg posla u tim trenutcima“…svaki put da dobijem medalju kada kažem sebi: „ovo ću da iskuliram, ili to neću više slušati“ bio bih odlikovani general, a ne smoren.
Samo sam htio da podvučam simetralu između društvenih kretnji u svijetu i u našoj zemlji i onog što mi je ispred nosa i na televiziji, meni je to „paranoično povezano“. Mislim, te sve kafanske priče, i ta smiješna ali dosadna muzika su rezultat te televizije, kao i te društvene kretnje gdje se svi kreću u pravcu posjedovanja više stvari, i pravcu trendova koje postavljaju kafanske pjevačice i glumci koji su „Bogomdanom“ došli na naše male i „velike“ ekrane,a mnogo manje u pravcu znanja pravih stvari i imanja pravog samodostatnog i sebi svojstvenog ukusa, i okusa. Nema su tu puno šta reći, osim da je „bolje trpiti, nego da tebe neko trpi“ – da bar hoće mnogi to sebi reći.
Alen Delić