Prethodnih me dana novinarka i pjesnikinja Nermina Omerbegović zamolila da joj u formi priče ili zapisa na email pošaljem svoje viđenje stanja u kojem je, evo, cijeli svijet zatečen. Zatečen i zatočen, mogli bismo sasvim slobodno, našim južnoslavenskim jezicima kazati. Nekoliko dana prije toga, napisao sam dvije ‘ izolacijske’ priče koje su objavljene na Ajfelovom mostu, sajtu književnika Miljenka Jergovića. Sudeći po lajkovima, prilično dobro prihvaćene. No, to nije ni važno. Važno je, barem meni lično, da mi je konačno proradio damar za pisanjem. U svoj ovoj pometnji i ludilu, meni je to došlo kao onih deset maraka u džepu vijetnamke koju je aba (babo) kupio na nekom buvljaku u Tuzli ( dok je još radio kao kondukter Bosna-prevoza, prije neuspjele privatizacije) kad sam ih sasvim slučajno našao u starom pakovanju ‘Drine’. Jednog četvrtka, pred sami kraj mjeseca, čekajući u holu Gazi Husrev- begove medrese, u redu za večerom čija se popularnost, među učenicima prenosila izrazom “ pičvajz “.
Medresanskim žargonom kazano, ‘pičvajz’ je bilo jelo koje niko, osim kokuza, ili redovnih uvlakača, nije htio ni primirisati. Ko god je imao, makar pola marke u džepu, trčao je do Imareta, preko puta Begove džamije, gdje su ga čekale, friške, mirisne buhtle, jal’ sa sirom, jal’ s kremom. U kolokvijalnoj, svakodnevnoj upotrebi, pičvajz (pitchwise- clockwise) označava stanje društva, sistema koji je krenuo u smijeru pogubnim za sebe, u smijeru p…. materine. Iz perspektive današnjice, riječ je o jednom, virusno-ekonomskom, a kod mnogih i psihičkom stanju.
Dosta o tome, jeziko-brižnici, i oni koji tekst neće ni pročitati, imat će na osnovu čega, kratiti dosadu, ili kritizirati. Nećemo im davati, baš toliko povoda. Iz perspektive osobe koja već neko vrijeme, tačnije tri pune godine, živi na području Sjedinjenih Američkih Država, mogu reći slijedeće ; amerikanci zaziru od maski, pa čak i od onih koji ih nose, kao što sam ja recimo. Danas, na primjer, dok sam brže bolje utovarao stvari iz kolica u prtljažnik, na Valmartovom parkingu, stari mi je redneck ( piše mu tako na pikapu) mahao srednjim prstom, grohtom se smijući. Biva, šta će ti maska, budi muško. Jedan od razloga, zbog kojeg se većina amerikanca, uključujući i naturalizovane, pribojava koronavirusa, nije bolest sama po sebi, ili strah od smrti, već nešto, za Zapadnog čovjeka, mnogo mnogo strašnije, i neizvjesnije. A to nešto se otkriva u novim računima, koje dostavljaju osiguravajuće kuće, u slučaju bolesti koja podrazumjeva ležanje u bolnici i neophodni tretman, pa vjerujem i u slučaju koronavirusa. Da ne govorimo o onima koji taj famozni insurance nikako nemaju, kao što smo mi, moja porodica, ali i mnogi drugi, koji trenutno ne mogu sanjati u zemlji snova, o 35 000 ( tridesetipethiljada) američkih dolara, koliko, prema tekstovima koji kruže internetom, tretman liječenja bolesti izazvane koronavirusom košta. Sve da su navodi koji kruže netačni, i spadaju u fenomene teorija zavjere, surovo kapitalističko okruženje daje povoda da se i o tome ‘ strahu’ dobrano promisli. Stoga, krilatica ‘Sjedi kući’, u Americi, u vrijeme korone, poprima daleko kompleksnije značenje, o čemu će se tek razvijati kojekakve analize.
Kad samo sletjeli na Američko tlo, na aerodrom u Filadelfiji, 29. marta. 2018. godine, službenik koji kontorliše protok nepoznatih osoba, prije nego zakorače u budućnost obećane zemlje, ozbiljno me pita, šta sam po zanimanju? Objašnjavam mu da sam vjersko lice, dakle Imam ( u Bosni bi rekli hodža, vrlo često pežurativno, i pogrdno, ili efendija, kad hoće tepati, ili se našaliti na efendijin račun, a na engleskom, mislim sam u sebi, jarane moj, pojma nemam kako se kaže). Srećom, Merjem, koja inače vlada jezicima i mnogo čime bolje od mene, u datom se momentu dosjetila izraza Minister i Priest, biva svećenik, muslimanski svećenik. Riječ priest je ulila boju i vratila osmijeh namrgođenom licu pedesetogodišnjaka, rodom iz Bafala. Drago mu da idemo živjeti u Iri, koji je od Bafala udaljen nepuna dva sata vožnje, jer je to, kako kaže, prelijep kraj, uz obalu jezera na kojemu on svake godine peca ribu. Iri je grad o kojem sam u nekoliko navrata pisao. Grad širokih ulica kojima niko ne šeta. Grad prelijepih kejova, kojima rijetko ko šeta. Osim onih kojih džogiraju, ili trče, naravno. Grad koji pored svega što ima, a ima dosta toga, nema ono nešto, što ja moguće tražim u svim gradovima poslije Sarajeva, a to je onaj šarm kojeg u Bosni pojedini tako nezgrapno imenuju sa ‘sarajevski duh’ . Elem, tema je to za neke druge prilike.
Uglavnom, u Iriju postoji zajednica ljudi koji su se počeli organizovati kao kolektiv još u onim vremenima prvih poslijeratnih migracija, tamo nekad 2000-ih, a sve iz potrebe očuvanja jezika, kulture, tradicije, i vjere u konačnici, u zemlji koja male zajednice, male narode, a naročito pojedince, vrlo lahko uvlači u mašineriju totalne asimilacije. Antonio, kojeg sam onih prvih mjesci upoznao, vlasnik radnje polovnih kućnih aparata, četvrta je generacija italijana koji su došli u Iri. Na italijanskom, kao i ja, danas zna reći, ćao bella.
Bošnjačka Islamska Zajednica Erie, jedna je od najstarijih zajednica - džemata, (ako se termin najstarija može koristiti u konktesktu SAD-a ) od njene istočne do zapadne obale. Danas na prostoru grada Iri, i šire, prema nezvaničnim podacima, živi između dvije do tri hiljade ljudi, s bosansko-hercegovačkim korjenima. Od onih prvih , pa evo do trećih, a vrlo brzo i četvrih generacija. Većina je, obzirom na godine provedene u nepoznatom svjetu, vrlo dobro napredovala, posebno u ostvarenju materijalnog, što američki sistem omogućava svakom, ko ima imalo mozga u glavi, što bi naš narod rekao. Na pitanje, kako je naš narod reagovao, odgovor je, dramatično kao i svuda. Posebno onih prvih nekoliko dana panične kupovine. Sad se smirilo, koliko toliko i ljudi se navikavaju polahko. Naši ljudi u Americi moguće bolje i lakše podnose ovaj udar na psihu, i stomak. Prvo, jer gaje tradiciju porodice, komšiluka i vjere, a drugo, zahvaljući kulturi domaće ishrane. Šalim se tako s našim ljudima ovih dana pa kažem, da su ovo brašna, ulja i šećera što je bilo po Iriju, izgleda sve bosanci pokupovali.
