Na zvaničnoj stranici američke ambasade između ostalog stoji da su službenici svjesni da aplikanti za vizu mogu osjećati tremu i da za posljedice koje može imati na ponašanje kandidata imaju razumijevanja. Aplicira se elektronski. Prvo se popuni obrazac D-160, što treba raditi hitro i spretno, jer se poslije dvadesetak minuta neaktivnosti (dok prpaš po starim pasošima ili zoveš svoje da pitaš sa koliko posto mliječne masti je bilo majčino mlijeko), formular se poništava, mada mu se može ponovo pristupiti, ako se zapiše broj koji se pojavi na početku. Ja sam taj dio preskočila (od treme), pa sam morala sve ispočetka. Zato zapišite odmah broj. Potom se na bh. sajtu ambasade otvara nalog u sekciji vize, gdje se potvrđuje uplata takse (160 dolara, karticom), i bira datum za intervju iz tabele dostupnih termina. Kod mene je sve išlo u posljednjem trenutku. Američka ambasada u Sarajevu djeluje monumentalno. U vrijeme termina za intervju se pred ulazom od mašinske škole okupi desetak ljudi, gasite telefone, pripremite dokumente, pa se ulazi u prostoriju za pretresanje i ostavljanje stvari. Zgodno je ponijeti dokumente u nekoj fascikli. Potom se izlazi u dvorište, pa ulazi u sljedeću zgradu, a tamo je šalter-sala sa stolicama, aparat za vodu, i računar sa pristupom internetu i štampačem, u slučaju da nešto od dokumentacije niste uspjeli odštampati ranije. Razgovor traje kratko. Šanse za desetogodišnju vizu imaju oni za koje je izgledno da će se vratiti kući. Ko je već ranije išao i uredno se vraćao ima dobre izglede. Dobro je imati neki biznis na svoje ime. Obrt, d.o.o., nije bitno. U slučaju da budeš odbijen, nema svrhe aplicirati ponovo dok se ne promijene životne okolnosti na način koji bi ti išao u korist u tom smislu. Povratnu kartu do Bostona sam kupila u junu, pet dana pred polazak, 900 KM, jeftino. Što bi rekle gatare, otvorio mi se put.
Krenula sam u Boston, bratu, na mjesec dana. Nisam se ni opasuljila, a džet leg kad ideš na zapad baš zna da lomi, već smo se dva dana kasnije zaputili autoputem prema Njujorku. Tačnije Long Biču. Long Bič je na Long Ajlendu, u blizini Njujorka, i u njemu uglavnom žive Jevreji. Vidi se to po kapicama na frajerima u mercedesovim kabrioletima, natpisima na školama, ogromnom izlogu Dankin Donatsa sa posterom „Yes, we are kosher!“, što ne mora ništa da ti znači, ali je evidentno. Long Bič je uzak, dvije uzdužne ulice ispresjecane uličicama dovoljno kratkim da sa raskrsnice vidiš more i na desnu i na lijevu stranu. Po dvadesetak kuća u oba pravca, toliko je širok. Ima dosta mještana, ali i kuća za izdavanje. Dok stojimo na semaforu, preko zebre prelaze djevojke na biciklima, u bikinijima, bose. Dosta je bosih ljudi na ulici, što odaje da je plaža u blizini, i da nema velike potrebe za obućom da bi se negdje stiglo, ili šta obavilo. Nisu to neke napucane kuće. Štaviše, poplave od prije koju godinu su sigurno dosta i upropastile, međutim općenito, kuće su prosječne, a unutra namještene onako pristojno, za neke naše pretpostavke o Americi iz filmova možda i skromno. Dnevna renta uopšte nije skromna. U gradu postoji samo jedan jedini hotel, i to na plaži. Do plaže se dolazi prolaskom ispod platforme po kojoj gore ljudi štetaju, trče ili voze bicikl. Platforma je od drveta (kao uostalom sve u Americi), a mustra po kojoj su složene daske (ukoso, riblja kost i pravo) služi za razdvajanje traka kojom se hoda, odnosno trči ili vozi bicikl. Suptilno, ali praktično. Ulaz na plažu je 15 dolara, mada smo mi od gazdarice kuće koju smo iznajmili dobili propusnice koje valjda dobijaju ili kupuju mještani. Plaža je duga, pjeskovita i okeanska. Nema hladovine, ima velikih talasa, morskih algi, pa kad upekne mozak ti prokuva, a ne možeš da se isplivaš. U tom jednom jedinom hotelu postoji bazen na sedmom spratu, ali mali, da se skvasiš. Nema suncobrana, tako da se tu cvrljiš na krovu i gledaš u okean i plažu ispod sebe na kojoj se cvrlje ostali koji isto tako mogu samo da se skvase. Hotel je kao i svaki koji nema konkurenciju jer je nema, a ne zato što je fantastičan. Za tu lovu, na takvom mjestu, po mnogo čemu razočarenje. Nema centralne klimatizacije, nema roletni, pa možeš da se cvrljiš čak i u hotelskoj sobi. Uveče smo roštiljali na trijemu kuće, pokupujemo u prodavnici povrća i mesa, nije naročito skupo, osim ako ganjaš orgenik. Kad vidim kolika je ponuda organske hrane, i sa ovo malo znanja o poljoprivredi, priznajem da se pitam gdje su te tolike eko, organske plantaže, je li moguće da je sve to zaista organsko, ili je kakva ubleha poput one afere od prije par godina sa Wholefoodsom. Ima i u Americi čiča crnac sa štandom lubenica pored puta, samo što je crn od Afrike a ne od ultraljubičastih zraka kao ovi naši. I u Americi ima opuštenih derneka uz roštilj, kikotanja djevojčica što picnute jure biciklima na žurku na kraju ulice, ima čak i fešta ulice, kad se zatvori saobraćaj, pa svi iznesu roštilje, djecu i igračke, i malo teferiče. Ionako predveče izađu ispred kuće, djeca se bosa igraju, tinejdžeri muvaju, sjede po betonu ili jedni drugima pletu pletenice od suncem požutjelih pramenova lijepe, zdrave kose. Amerika nisu samo izopačeni čudaci i pretili nesrećnici. Ali nekad i prepoznaš scenu iz filma, začuješ ice cream truck sa onom jezivom muzikom iz muzičkih kutija, ili ugledaš kamionet „oštrača noževa“, kao da je sto godina star, i kamionet i oštrač. Njujork je možda najbolji primjer iznenađenja kada očekuješ beton, metal, stakla i tako ta moderna zdanja, i otkriješ da je to često staro drvo, sto godina star lift (iz filmova), ili neka art deco, totalno demode instalacija. Svako malo ti dođe da kažeš – pih, ko bi rek'o!
Mi, u svom malograđanskom maniru, često mislimo da je drugdje uvijek bolje, bojimo se svega pa nam velike oči, i sve za svaki slučaj prenapušemo da bismo si osigurali još neko vrijeme ulogu žrtve i papka. Amerika nije strašna. Možda se usiljeno smješkaju, ali se smješkaju. Kod nas se znaju usiljeno mrčit. Umjesto da hodamo bosi gdje se to može, mi držimo gard za svaki slučaj, đavo ne spava, lijepo nam juče objasnio Šešelj, ili Erdogan, ili Karamarko.
Ima sličnosti, ima i razlika, a možda najvažnija razlika je to što si u Americi plaćen. Šta god da uradiš, biće ti plaćeno. Posao možeš naći odmah, u brzoj hrani, prodavnici, frizerskom salonu, to je ono što se vidi sa ulice, ali i u drugim industrijama ima posla.
U Americi prolaze i aljkavi, tako da u prodavnicama oborena odjeća najnormalnije stoji na podu, ili je pult u restoranu musav i ljepljiv, ali na ulici, sve je cakum-pakum. It's the law. Zakon nalaže da se svako brine o svom dvorištu, kao i da se plati kazna u slučaju prljanja javnih prostora, ili maltretiranja divljih životinja. Ne smiješ sipat naftu na ribe, gnječit kormorane, tuđe ne diraj, svoje pospremi. Dvorišta su uredno pošišana, ukrašena cvijećem, simpatičnim natpisima „beach house“, „porch rule: laugh“, tako da hodati kroz Američka naselja sa privatnim kućama je lijep i zanimljiv doživljaj sa pregršt uživanja u hortikulturi i arhitekturi. Ako koga sretneš, ako vam se pogledi sretnu, taj će se nasmiješiti. Ljudi jedni drugima govore dobro jutro i dobar dan, osjećaš se lijepo, sigurno, opušteno i srećno. U naseljima u kojima sam ja bila vrata se drže otključana, a tašnica sa novčanikom može bez problema prenoćiti u autu.
Amerika je prevelika i prešarena da bi se bilo šta moglo generalizovati osim teze da nije baš kao u filmu. Boston je “stara” Amerika, nekad tačka iskrcavanja prvih doseljenika, a danas grad sa više fakulteta i bolnica od ostatka Amerike. Mnogo je Evropljana, standard je visok, saobraćaj razvijen, kao i sve ostalo. U unutrašnjosti, u manjim, slabije razvijenim mjestima vlada neko drugo stanje, hillbillies, nepismeni i zatucani, isto kao kod nas. U hipi ribarskim mjestima Masačusetsa, kuva se famozni clam chowder, šeta pored šarenih ateljea i galerija sa još šarenijim vlasnicima, i uživa u prijatnoj atmosferi mora, kao kod nas, na Jadranu.