Znas, D, zato pisem.
Jer rijeci nadju mene. Ne ja njih.
Jer kad me stignu ceznje, nemam ti ja kud, neg’ u stihove…
Kradu mi te… Kilometri ceste i neba i zelje sto vristi. Nakrcani aerodromi. Slucajni saputnici. Price u prolazu da skratis vrijeme. Sati koji se lijeno vuku dok cekas jos jedno presjedanje.
O cemu mislis? Koju pjesmu slusas? Kud ti pogled bjezi?
Kradu mi te. Daleki strani gradovi kojima lutas zadnjih dana. Gradovi u kojima nema nas. Ni na jednom mostu. Ni na jednoj obali.
Reci mi, D, kako se kaze ceznja na tom cudnom jeziku? Kako se kaze mi u toj tudjoj zemlji?
Zna li hladni sjever opjevati u osmijeh skupljen vrisak?
Zna li tudje nebo pretociti tugu u vedrinu mirnog mora?
Kakav je to uopce grad? Ima li svoju ulicu lipa? Jesi li nasao barem jedan trg sa ljubicastim beharom? Pada li kisa usred marta dok ljudi trce bez kisobrana da se sakriju pod oronule strehe? Ili tamo oronulih streha nema i svi uredno, po protokolu, nose kisobran, jer to tako mora, jer je tako zapisano u njihovim k'o recept za kolac zivotima?
Kakvi su to ljudi? Jesu li ikad plakali uz omiljenu pjesmu u omiljenom kaficu pred svima?
Nose li tugu na licu, k'o otvoren kisobran, da je vide svi?
Pustaju li ikog pod taj kisobran?
Pisu li na zelenu adresu ljeta nekoj maloj, velikoj? Posvecuju li svoje oci, svoje usne, svoje zube? Ili pjesme pak? Jesu li uopce culi za Sarajlica?
Krade mi te neko drugo nebo. Sivo i tmurno. Kradu mi te magle i plavi sutoni. Tiha predvecerja kraj neke druge uspavane rijeke.
Kradu mi te neke druge ulice. Uredne i ciste. Neke nove klupe, bez ijednog imena urezanog na njima. Reci mi, D, zar se tamo ne vole isto kao mi? Po klupama i parkovima? Po sokacima i mostovima?
Pisu li poeziju, D? Citaju li Zubca? Znaju li za Svetlanu i kise? Znaju li kako je kad se stisne u grlu, pa nemas kud neg’ u stihove?
…
Ovdje je opet kisa. I jugo. Chris Rea i Josephine. Sarajlic u rukama i sasvim obicna srijeda.
Konjanici besane noci pod prozorom. Moj nesan cuvaju. Opet.
Kisa je, D, i ja se bojim.
Uzasno se bojim da nikad necemo kisnuti zajedno.
Kakve su tamo, uopce, kise? Mirise li po njima zrak? I zemlja? I ti?
Pises li pjesme dok naslonjen na prozor predvecerja gledas kako se spusta zavjesa od kisnih kapi? Po tebi, po krovu, po cesti…
Ima li tamo sanjara sto vecno nad zemljom lebde? Sto nisu od ovog svijeta?
Znas, D, ja ti nikad nisam ni birala razumom poplocane staze. Mene je uvijek vodilo srce. I u srcu nedorecenost, sto opet straze svoje postavlja. Pa nemam kud, neg’ medju stihove.
Ne bi’ li izrekla. Ne bi’ li dorekla.
Sebe.
Tebi.
Nedorecenost. Moj vjerni Sanco Pansa. Saputnik bez kojeg se ne moze.
Nedorecenost. Golica tabane. Za rukav vuce.
Pa jos trazim pravu rijec koja opisuje konacni kraj.
Reci mi, D, sta je ustvari kraj? Razbijena iluzija? Rasprsla k'o sipak nada? Polomljeno u komade srce?
Jos te pravim, D. Od perli i skoljki stihova. Od plavog beskraja. Od staklenih zastora. Od suzom izbrazdanih obraza.
Ljepim. Spajam. Sastavljam. Muzej boli nosim tu, pod rebrima.
Pa reci mi onda, D, sta je kraj?
Ima li kraja ikako?
Ili sve nastavlja da zivi negdje duboko u nama?