Povodom “najvažnijeg” problema kojim se trenutno bavi hrvatska politička scena, gdje će se slaviti Dan pobjede, koliko će se potrošiti za mimohod i tko će zapovijedati vojskom…. moje sjećanje.
Pise: Ljiljana Zovko
Hej, spavaš li?
Sanjala sam te. Opet.
…Klizio je užegli autobus dugačkim mostom preko Save.
Sarajevo-Zagreb, rane devedesete.
Deda do mene je hrkao. Malo, pa malo, glava bi mu pala na moje rame.
Bazdio je na pivo i ustajali luk. Sklonište sam tražila lutajući po nekoj knjizi, uvirući se u staklo.
Ispred mene časna sestra. Jedna žena nina dijete.
Odvrnuo veseli vozač neku pjesmu iz samo njemu znanog repertoara.
Odjednom žamor. Sve glasniji.
Netko se ustade i poviče: “Vid’ Ustaša!!!”
Časna se prekriži. Neki muški se na sećiji posvađaše.
Dignem pogled i ugledam ga.
Hrvatski vojnik. Maslinasto maskirno odjelo, crna kosa, kratko ošišana, brada isturena.
Stajao je pored mosta.
Mlad, koju godinu stariji od mene.
To je bio prvi put da sam te vidjela.
Rekoh kroz smijeh: Pa to su Zenge, nisu to Ustaše.. Znate, ZNG, hrvatska vojska,.
„Šut’ mala“, zveknu me deda do mene, očito nije baš spavao.
Bio si tako zgodan u majsko predvečerje u očima jedne srednjoškolke..
Hej, spavaš li?
Nadam se da nisi zauvijek zaspao. U nekom pokošenom kukuruzištu, na nekoj krvavoj rijeci. Nadam se da ne spavaš ispod bijelog križa.
I ne brini. Ne mari kada kažu da si uzalud obukao ono odijelo u kojem sam te zavoljela. Zaboravi izgubljenu mladost. I moju i tvoju.
Ne pali ovih dana televizor, ne gledaj ih dok se prepucavaju gdje će straštiti lovu za proslavu pobjede. Gdje će paradirati i licemjerno te spomenuti.
Boli li te zaborav? Bole li te ordenje koje si možda prodao za kilu kruha? Kako živiš u ovom usranom svijetu?
Imaš li još onu uniformu koja ti je tako lijepo stajala? Je li ti kosa još crna kao ugljen ili je išarana uspomenama?
Hej, spavaš li?
Ako ti kažu, uzalud je, baci pogled preko ravne Slavonije, daleko, sve do bijelih križeva.
Neka ti oči dotaknu nebo, tamo, baš tamo gdje se ljubi s onim našim prekrasnim morem. I nasmiješi se.
I da…nisi sam. Nisi zaboravljen. Ja te pamtim, na onom mostu, preko Save.
Pamtim i sebe, s knjigama ispod ruke za prijemni iz psihologije.
Još mirišu. Na nadu.
Sarajevo – Zagreb, rane devedesete.
Hej spavaš li?
Tvoje su ruke ranjena krila zemlje koja nalikuje ptici.
U tebi je Bljesak.
U tebi je Oluja.
Ti si moj vojnik s mosta.
Šteta što ti nikada nisam znala ime.