Skupljalo se to godinama u meni. Želja je tinjala, ali je falilo hrabrosti. Oduvijek sam pripadao manjini i jasno mi je da moja razmišljanja i svjetonazore baš i ne dijeli mnogo ljudi. Osporavanje nacionalističkog narativa je nepoželjno u našim zemljama, a ravnodušnost prema (h)istorijskim pobjedama i mitovima je ravna izdaji.
U trideset i petoj godini života počeo sam da pišem blog ili kolumne, zovite to kako hoćete. Tek u trideset i petoj sam napisao prvi tekst. Kome? Zašto? Više je razloga.
Pišem jer želim da znaju da postojim, to jeste postojimo. Nije važno što smo manjina, nije važno ni što smo poraženi. A i procenat te manjine ne znam. Znam jedino da ona niti može, niti ima snage ugroziti današnju većinu koju čine nacionalističke hulje, ološ i oportunisti koji su se zbog sinekura odrekli svih etičkih vrijednosti, ako su ih ikad i imali. Da bi se jedno društvo počelo temeljito reformirati potrebna je kritična masa koju danas nema nijedna od ksenofobnih balkanskih državica. Tako da je danas svaka naša bitka unaprijed izgubljena. Bez obzira na to sve, oni moraju imati na umu da smo tu i da javno djelujemo.
Ne pišem zbog generacije koja dolazi. Generacija koja stasava ne nosi bunt, ne nosi ništa osim što nas još dublje gura nazad u mračnu prošlost. Ne u devedesete, jer iz njih mentalno nikad nismo ni izašli. Dio tek stasalih mladića i djevojaka nas vraća u tridesete. Podsjećaju me na fotografije i snimke nacističke rulje pod zastavama iz Ninberga 1935. godine. Političke i društvene elite ponudile su im nacionalizam na pladnju, a oni su ga udahnuli punim plućima. Naravno postoje i izuzeci, ali su statistička greška.
Pišem zbog sebe, stojim jasno iza svojih stavova, i želim i javno da pripadam toj manjini. Toj ponosnoj manjini koja će nekim budućim generacijama biti vodilja u denacifikaciji čitavog Balkana. Da, pišem zbog neke buduće generacije koja će se sa gnušanjem odreći patriotskog patosa koji nas određuje i okružuje
Pišem i zbog svoje supruge i jednog dječaka koji će se roditi za nekoliko sedmica. Pišem i da bi ga jednog dana mogao pogledati u oči. Da me nije sramota.