O čemu pisati? Kome pisati, kad (skoro) niko ne čita tekstove koju u naslovu već ne objasne smisao teksta i za koje je potrebno odvojiti više od tri minute vremena? Banalizovano je sve, pa i tekstovi. O knjigama da ne počinjem. Svaki dan fotografije novih pisaca koji ni status na facebook-u ne mogu napisati bez šest pravopisnih grešaka, ali koga je briga? Bar je književnik danas lako biti. Baš kao i političar.
Čitajući hiljade sličnih tekstova o majčinstvu, a znajući unaprijed šta me čeka u svakom pasusu, čitajući tekstove o stanju o društvu sa rečenicama koje zna da formuliše i dijete u drugom razredu osnovne škole, pitam se šta je ostalo?
Na društvenim mrežama slike još jedne novoformirane političke partije, sličnog imena, boje, zastave, programa, ideja, ljudi. Ne, ljudi jedino nisu slični. Oni su isti. Stalno kruže isprani, nedorečeni, trećerazredni na svim poljima. Gdje ćemo? U pisce ili političare? Davno sam zaključila da i kod Saše Popovića u Grand produkciji moraš da znaš da pjevaš. Samo da pišeš ili da vodiš jedan narod ne moraš ništa. Ne mislim na funkcionere. Oni su u surovoj i vulgarnoj borbi uspjeli, jer su u moru sebi ravnih oni na poziciji. Izdvojili su se iz krda. Otužno je što oko njih kruže isti i žalosni, stvarajući i prelazeći u nove stranke nadajući se da su baš oni ti koji će doći na poziciju, a pritom osiguravajući još jedan mandat aktuelnim foteljašima. A najtužnije je što mi i dalje o tom pišemo tekstove. Kad se čovjek malo odmakne iz ove sredine, shvati da je ovde vrijeme stalo. Dok ljudi žive i dok svijet ide dalje, pravi nove greške, popravlja, posrće i ustaje, mi smo na istom mjestu, sa istim statusima, zaključujući da su političari zlo, da Amerika mrzi Srbe, da su ljudi isti bez obzira na boju kože, da samo u Bosni postoji neka pojava…I prođe život.
Ne generalizujem. Bar pokušavam da oduprem, svjesna koliko opasnosti to sa sobom nosi. Svaki dan me se na to podsjeti, svaki dan kad pročitam komentar na neki svoj status gdje se u jednoj rečenici zaključi čitava filozofija muško-ženskih odnosa, istorije ovih prostora, odredi krivac za rat…lako i jednostavno, u jednoj rečenici. Nema se vremena za čitanje. Žurba je, statusi se nižu i život prolazi mimo nas. I ja sam u istom košu, i sa političarima i sa narodom. Mnogo ih je oko mene, u istoj toj politici, koji znaju, mogu, žele, koji još imaju ideale i sposobni su da ih realizuju. Ali to narušava prirodan poredak stvari.
Skupljam energiju i smišljam strategiju daljeg djelovanja u političkom životu. I dalje ne znam da uživam u činjenici da mi za to ne trebaju vještine koje uporno pokušavam da savladam, nego neke sasvim druge. Samo treba da znam da plivam. Pa mogu i u književnike. A za smisao će se pobrinuti najpametniji narod koji sve konstatuje u jednoj rečenici, pa nastavlja da trči unazad.