ili lažna pristojnost i politička korektnost
Spadam među one koji smatraju da politička korektnost nije korektna.
Aleksandar S. Nil, pedagog i autor knjige „Slobodna djeca Samerhila“, redovnog štiva za buduće prosvjetne radnike, je još prije jednog vijeka, vodeći privatnu školu za „izgubljene slučajeve“ došao do zaključka da djecu treba pustiti da „ispsuju svoje“. Ne pridavati tome posebnu pažnju. Psovke su tu oduvijek i sa razlogom, djeca će eksperimentisati, privlačiti pažnju, pokušavati, i vremenom nadoći na neku zdravu dozu psovanja koja će im vjerovatno ostati svojstvena do kraja života bez obzira na reakcije koje izazovu u tom mladom uzrastu.
Psovke i te političke nekorektnosti tipa cigo, peder, crnčuga, bogalj nisu nikakvi nezvani gosti, nametnici poput vaški ili krpelja kojih se smjesta treba riješiti, već iskrene manifestacije načina na koji doživljavamo svijet oko sebe i načina na koji smo naučili da iskazujemo to što doživljavamo.
Nisam namjerno, majke mi
Kada sam u Americi u želji da zapalim cigaretu krenula da izađem iz restorana u kojem se ne puši, posegnula sam za flašom piva, da ne pušim „na suvo“. Poskakaše svi da me zaustave, prepadoše me, nema toga, kažu, da piješ alkohol na ulici – i tačno, prisjetim se da se u američkim filmovima na ulici uvijek pije iz nekakve papirne kese. Ne bih ja da budem zakonski nekorektna, samo nisam znala šta to tamo znači.
Trebala sam upoznati jednog crnca, pa iz fazona unaprijed kažem kako ću reći „yo, nigga!“ , a, ne ne, kažu, nipošto, to je uvredljivo, oni su „black“, e jebiga, nisam htjela biti uvredljiva, već kul, dobro me upozoriste.
Draga, ne budi homoseksualac
Upoznam jednog pedera, koji je zapravo jedan fini homoseksualac, praunuk čuvenog intelektualca po kojem se i kulturne ustanove zovu, tada na postdiplomskim studijama u Sarajevu, i to na prijedlog zajedničke prijateljice ga povezem od Sarajeva do Beograda. Raspričao se, mene nadmašio, pa u neka doba samog sebe naziva „pederčinom“, kao da želi izgovoriti to umjesto mene, kao da pretpostavlja da bih ja to željela reći, pa će on umjesto mene, da mi olakša, da oboje doživimo katarzu, i prevaziđemo i tu prepreku. Ta „prepreka“ je postojala samo u njegovoj glavi. Ja sam za njega imala jedno normalno, druželjubivo, tradicionalno „peder“ koje mi je bliže i jednostavnije od „homoseksualac“, a to „pederčina“ može da očekuje od nekih drugih ljudi koji prema njemu gaje animozitet sa kojim ja nemam ništa.
Ljubiteljica navike
Strašno me smara rodna osjetljivost posjetitelji i posjetiteljice, moderatori i moderatorice, instruktori i instruktorice, jer nisam navikla. To je sve. Nisam navikla, moram jezički da se preprogramiram, čemu, zar je toliko važno to –ica. Imamo li mi kakvih prečih stvari za rješavati?
A onda mi prijateljica, koja je u to vrijeme kao asistent na germanistici pripremala magistarski na temu jezika propagande i posvećeno tragala lingvističkim stazama revolucije, objasnila da ljudi na pitanje „Ko ti je omiljeni pisac?“ daju drugačiji odgovor nego na pitanje „Ko ti je omiljeni pisac ili spisateljica?“
Tačno, majku mu.
Nije to više politički nekorektno, već neurolingvistički nekorektno, mi fakat moramo dvaput razmisliti i šta govorimo i šta mislimo kad govorimo, i šta će onaj kome govorimo da pomisli da smo mislili kad smo rekli to što smo rekli.
Crnac crncu može reći crnčugo, peder pederu pederčino, ali mi koji nemamo namjeru da im se pogrdno obratimo – ne možemo. Tačnije, možemo, ali ne bismo trebali, ako ne mislimo to što te riječi njima znače.
Ista ta moja germanistička prijateljica, tako upućena, kaže, da – normalno je u komunikaciji anticipirati kako će druga strana razumjeti to što joj upućujemo. Normalno je pretpostavljati, i prilagođavati svoje izražavanje načinu na koji će ga druga strana protumačiti, a ne govoriti šta i kako smo navikli pa poslije objašnjavati šta smo zapravo mislili.
I fakat, neće se američki crnac uvrijediti kad vidi veselu evropejku kako na lošem „filmskom američkom“ govori „Yo nigga!“ i srdačno pruža ruku, i neće se cigo uvrijediti ako mu kažeš da voliš cigansku muziku. Direktna komunikacija između dva čovjeka je mnogo više od izbora riječi. Tu je neverbalna komunikacija, tu je shvatanje konteksta, porijekla, osobina druge strane.
Zašto politički, zašto ne samo – korektno
Želim reći da se forsiranjem političke korektnosti, prevashodno u govoru (iako politička korektnost obuhvata i postupke), može dovesti do postavljanja forme iznad suštine, pa ćemo dobiti jezik koji nas ne odražava, koji nas oslobađa od odgovornosti, jezik koji nas štiti od ispada koje bismo inače trebali napraviti. Ne pozdravljajte me sa „Lijep pozdrav“ koji ste ugradili u obrazac za imejlove. Pozdravite mene, recite mi „ćao“, recite mi „ozdravi“, „uživaj“, „jebi se“…ako se obraćate meni, obratite se meni, nemojte preko grbače naše komunikacije ganjati praktičnost, neutralnost i beznačajnost.
Nisu sva djeca koja su učestovala u takmičenju pobjednici. Pobjednik je onaj koji je pobijedio. Ostali su gubitnici, to se tako kaže kad smo korektni prema istini. Neka gubitnici odu kući tužni. Neka se potrude ako žele biti pobjednici. Tako i mi, kad smo nekorektni, takvi smo jer ne znamo, ne poznajemo, ne razumijemo. Moramo se negdje o nekog ogriješiti, ispasti buzdovani, prosti, papci, neuki, neupućeni, bezosjećajni, moramo se postidjeti, zacrveniti, osramotiti, pa i dobiti batine- Moramo istinski razumjeti šta je zapravo ta korektnost, i da li nam je uopšte potrebna. Ako nije, da se zna, da ponosno budemo to što jesmo i omogućimo svima prema kojima smo nekorektni da nas u miru izbjegnu.
I na kraju, kako veli stara poslovica – Zovi me i šerpa, al’ me nemoj razbit.
inspiracija:
http://www.theverge.com/2015/3/6/8160721/facebook-censorship-vagina-painting-france-lawsuit