Natpis iznad zapravo je bio moj naziv slike nastale danas u vožnji; ruke sam uredno stavila na 10 i 2, sjedište privukla da su mi koljena bila tik uz bradu, a glava izbačena maksimalno naprijed...
Jednostavna vožnja od nekih 70ak km na kraju posluži kao inspiracija za novi post... Nisam sjajan vozač, pu pu, daleko bilo ali, ne šminkam se u autu, ne telefoniram (tipkanje sms-a se valjda ne računa), vežem se čim sjednem i vozim školski, tačno po znakovima. Za mene i vjerovatno većinu tipičnih predstavnica ženskog roda, ovo ukazuje na odlične vozačke sposobnosti i izaziva milijarde upitnika činjenica da sam bila na čelu kolone čim sam izišla iz svoje ulice, da sam osjetila škripu vilica drugih učesnika u saobraćaju i da sam uredno dobila ''biiiiip'' kad sam (konačno) dala žmigavac kao znak da ih napuštam.
Sedam auta maksimalno iza i nije toliko loše. Koliko zna biti.
Možda muškaraca nema dovoljno. Možda automobila ima previše. Možda su muškarci nervozniji od žena (lično mislim da je ipak ovo u pitanju) jer im vožnja povisi testosteron, jer im da ulogu spasioca, možda su inače sputani i ograničeni pa se na cesti konačno osjete slobodnima, i u tjelesnom smislu i slobodni da odlučuju, da drže stvari u svojim rukama... Možda na pretek, ali stereotip i dalje stoji. OK, možda su žene lošiji vozači jer parkiraju bar duplo duže, jer ''šveraju'' i jer čekaju da prođe i biciklista udaljen kilometar i po da bi se uključile u saobraćaj. Međutim, ma koliko jači pol odbijao priznati, žene zaista voze defanzivnije u odnosu na muškarce. I, ma koliko bilo teško za shvatiti - defanzivnija vožnja je sigurnija.
Zamislimo, na trenutak, svijet sa samo muškim vozačima. Uh!
Koliko oduzimanja prava prvenstva, koliko gaženja linije, koliko otimanja parking mjesta ispred nosa, koliko friziranja auta da bude što opasnija i bješnja makina i da ulijeva stravu u kosti svakom ko dolazi u susret... Priznali ili ne, tako je.
Hajde da sad zamislimo svijet sa samo ženskim vozačima. Hihihi!
Puštanje i onih koji dolaze s lijeve strane, gaženje parking linije, cik-cak vožnja, spoooora vožnja, kašnjenja zbog spore vožnje...
Da, shvatili ste - ekstremi nisu dobri. Bit je u prilagođavanju. Dok god mislimo da smo samo mi u pravu, a drugi griješe neoprostivo, bićemo zatočeni u vlastitom mraku i nećemo ni vidjeti svjetlo koje blješti na drugoj strani. Naravno da ovaj post nije pisan jer gorim od želje da podijelim svoje mišljenje o muško-ženskim i žensko-muškim razlikama u vožnji automobila. Previše smo različiti da bismo se uvjeravali da smo isti... po pitanju vjere, nacije, izbora kluba za koji navijamo, vrste kafe/kahve/kave koju pijemo, filmova na koje trošimo vrijeme da ih skinemo (ups, mislila sam PLAĆAMO KARTU DA IH GLEDAMO). Tek kad naučimo uvažavati naše međusobne razlike (nebitno da li ih odobravali), moći ćemo uživati u vožnji kroz život.
Jer, jedni bez drugih ne putujemo - mislim naravno na ženske i muške vozače
