Ja,
tvoj sin,
slobodni rob,
vječiti gubitnik,
potlačeni nadčovjek,
čovjek – nečovjek,
osuđen na pobjedu,
tipkam ti piesmo i gledam na sat.
Petak je 21.11.2015.
smjenjuju se sekunde,
u dnu ekrana
mog pouzdanog računara.
Tačno je 0:11:21
Zabrinut sam,
ležim i razmišljam,
zamišljam,
čekam,
čekam čudo da se desi,
da stane vrijeme,
u ovom kovitlacu,
haosu,
u vremenu nevremena.
Pitaš me Majko šta radim?
Ništa, gubim vrijeme. Upravo sada gledam yotube klip sa komšinicom E.U.
Reality kamera snima…
Madam E.U. je pijana
tetura dok sjena čovjeka
u bijegu od krvnika
pada na nju i ona se sapliće
u ogradi traži spas
a neka svinja je iz mraka gurnu
ona se ponovo sapliće
i dugo pada
niz strme stepenice
ustaje
pukao joj nokat
madam počinje da plače i nariče
tijelo joj se bolom razdire
zumira se lice
bijeli puder lica počinje da puca
kanjoni se rađaju tragom bora
rođenim iz smijeha
iz ljubavi
strasti
boli
mržnje i bijesa
zaustavljam klip
Zabrinut sam za Madam. Čudno se ponaša u zadnje vrijeme i upada iz nevolje u nevolju. Znam da je ti puno ne begenišeš i bojim se da si počesto u pravu kada o njoj ružno pričaš.
Džaba mi govoriš Majko i dalje je volim.
Vijesti su ovdje loše.
Strah se uvlači u kosti.
Bombe.
Pucnjava na ulicama.
Policija je na svakom koraku.
Parola je šuti,
ustaj, sjedi, diž’ se, lezi
Stoj!
Ne mrdaj!
Đe ćeš?
Gdje si – tu si.
Proći će i to,
ti ne brini za mene,
a ja se u svakoj nevolji sjetim tebe, oca,
sestara i braće.
Što li? Valjda da mi bude lakše?
Sjetim se tebe i sretnog djetinjstva,
simpatija i ljubavi,
drugara i drugarica,
prijatelja,
prijateljica,
znanaca.
Ne laskam ti!
Sjetim se tebe,
tebe koja me hraniš,
hladiš i griješ,
odgajaš,
školuješ,
podižeš i spuštaš,
kojem tepaš,
kojeg grdiš.
Sjetim se tebe
dok tvoj dah udišem,
tvojom mudrosti se hranim,
tvoju ljubav pijem
tvoje znanje čitam i prepisujem.
Tebi moja Majko Zemljo ovo piesmo pišem.
Sjetim se tebe,
pa pomislim na sebe.
kako te gazim,
pljujem,
kako te mrzim
mrcvarim
trujem
i čudom se čudim.
Oprosti mi.