Francuska je danas pred izazovom, pred kojim se našla Norveška jula 2011. godine. Francusko društvo je sada na potezu da pronađe način kako da se izdigne iznad ovog anticivilizacijskog čina.
Norveška je prije par godina u jednom trenutku bila uzdrmana pred Andreasom Brejvikom. Sve civilizacijske vrijednosti koje su karakterisale norveško društvo jedan čovjek je doveo u pitanje. Ubio je 77 progresivnih mladih ljudi, mnogi od njih su bili tinejdžeri, i protresao čitavu zemlju, ali i svijet. Taj fašista naoružan do zuba satima je ubijao mladost jedne zemlje koja se spremala da uživa sve blagodeti norveškog društva koje su im njihove majke i očevi ostavili. Često sam se pitao šta je tog čovjeka natjeralo da to učini? Možda mu je teško palo što živi u jednoj od najsretnijih zemalja na svijetu koja je nadaleko poznata po pluralizmu i toleranciji. Inače padne čovjeku teško na tom hladnom sjeveru kad otvori novine i naleti na indeks vrijednosti ili neku statistiku gdje Norveška, Bog je blagoslovio, uvijek mora da zauzme jedno od prva tri mjesta na listi. To su one liste gdje jadne balkanske državice obično prebace brojku od stotinu i u društvu su sa Bjelorusijom, Sirijom, Irakom i drugim još nesretnijim državama od ovih naših. Ali siroti Brejvik grdno se prevario, pet miliona Norvežana žestoko ga je zajebalo. Iako im se srce kidalo za 77 svojih sunarodnjaka, norveško društvo je bilo svjesno jedne stvari a to je da nikada ne smije postati kao on. Hrabri Norvežani izdigli su se iznad osvete i mržnje, i noseći u sebi golemu tugu nastavili da žive onako kako su i prije tog kobnog 22. jula 2011, kao sretni ljudi u sretnoj zemlji o kojoj svi mi možemo samo maštati da ćemo ikada živjeti.
Otišli su toliko daleko da to prosječni homobalkanikus ne može pojmiti. Potražnja za vatrenim oružjem nije porasla. Nisu čak htjeli ni da mijenjaju svoje zakone, te su masovnog ubicu Andreasa Brejvika osudili na najveću moguću kaznu od 21. godinu. Nikakva električna stolica, niti giljotina nije interesovala običnog Norvežanina. Hladni Norvežani se ne pale na takve stvari, oni ostave Brejvika na životu da gleda iza rešetaka ono što nije mogao podnijeti slobodan ko ptica, jednu sretnu i slobodnu zemlju, Bog je još jednom blagoslovio. Kakva maestralna kazna, kakva perfektna “osveta” kakvu samo mogu smisliti ljudi koji su u stanju da se izdignu iznad mržnje! Sistem vrijednosti na kojima norveško društvo počiva se pokazao neuništiv.
Usuditi ću se povući paralelu između ovog norveškog slučaja sa jučerašnjim događajem u Parizu. Ono što je učinio Brejvik u Norveškoj prije nekoliko godina, sada su učinili napadači koji su upali u satirični list “Charlie Hebdo” ubivši 10 članova redakcije tih novina i 2 policajca. Napadnuta je najveća tekovina koju jedna Francuska nosi preko stotinu godina, a to je sekularizam. Ubice su pucale u slobodu govora i kritičku misao koja se manifestuje kroz karikaturu. Ubijeni su ljudi koji su uza se imali samo olovku. Jer, današnja sekularna Francuska je nastala od olovke, tačnije pera koje su držali Volter, Monteskje, Ruso, Zola i mnogi drugi. I da, ubijeni su karikaturisti koji su se naravno odlično zajebavali sa svim tim velikim francuskim imenima, jer tako i treba da bude. U demokratiji nema nedodirljivih, ništa nije sveto pa čak ni religija, a gospodo, ako vam se ne sviđa, onda morate da okrenete glavu. Ili u krajnjem slučaju, zadovoljštinu tražite na sudu.
Francusko društvo od juče 7. januara 2015. godine je pred velikim izazovom. Dva puta su pred njim. Prvi je bukvalno ravan katastrofi. Širenje islamofobije i propast ionako krhkog multikulturalizma u Francuskoj bi vodio jačanju i pobjedi Mari Le Pen i njene Nacionalne fronte. Temelji Evropske unije bi bili uzdrmani a ksenofobna desnica bi u mnogim drugim zemljama dobila krila. Drugi put je put kojim je prošla Norveška. Francuska, Bog i nju blagoslovio, mora naći snagu i ne potonuti u mržnju i revanšizam. Nijedan minaret ne smije planuti, imovina i životi njenih građana muslimana moraju ostati netaknuti. Znam da je francusko društvo mnogo heterogenije, složenije i deset puta veće od norveškog, ali opravdanja za tako što jednostavno nema.
Kako god to patetično zvučalo, Francuska je od pada Bastilje 1789. godine bila svjetionik čitavoj Evropi. I danas kada je najteže, to svjetlo u Parizu treba i mora da gori.