Jedan domaći portal danas je objavio vijest o info sesija Sarajevskog otvorenog centra koji radi na promociji prava LGBT zajednice. Mjesto radnje – Sarajevo. Svaki put me iznova šokiraju komentari koje čitam ispod članaka koji imaju bilo kakve dodirne tačke sa LGBT zajednicom, Paradom ponosa, pravima onih koji čine manjinu…..Ne samo da me šokiraju, nego zanijemim od tolike mržnje, bolesnih stavova, do poziva na linč. Mada, duboko u sebi vjerujem da veliki dio onih koji pozivaju na paliju i degenek ne bi stislo petlju i izašlo da sprovodi svoje stavove u djelo. A ako i ima onih koji bi izašli da se obračunaju sa učesnicima parade, 100 % garantujem da isto ne bi ni u ludilu učinili da se zadese u Munchenu za vrijeme održavanja takve parade. Ovo nekako iz iskustva govorim. Naš čovjek čim predje granicu na Savi odmah nauči pravila ponašanja. Pojas veže, vozi po ograničenju, parkira na parkingu, ne baca praznu bocu kroz prozor pri brzini od 100 km/h.
Šta ja mislim o Paradi ponosa?? Ništa. Za mene to nije vijest koja treba konsezus, dozvolu, odobravanje. Mene više zanima da li se novac utrošen na održavanje bilo kakve parade, pa i ove Ponosa, može upotrijebiti u prijoritetnije svrhe?! I tko osigurava novac za parade, bilo čije i bilo kakve?! Ako se novac obezbjedjuje od novca poreskih obveznika, onda bih radije da onaj dio koji uzimaju od mojih mjesečnih prihoda upotrijebe za izgradnju roditeljske kuće koju gradi UG „ Srce za djecu koja boluju od raka „.
Neki kažu da je pitanje održavanje Parade ponosa pitanje tolerancije. Ja se ne bih složila obzirom na samu definiciju pojma tolerancije. ” Tolerancija je stav koji se događa u trenutku u kojem valja otrpjeti “štetu” što ju pojedincu ili grupi nanose drugi pojedinci/grupe svojim djelovanjem ili iskazivanjem mišljenja i time se suživotom odustaje od mogućnosti nasilnog sprječavanja “štetočiniteljskog” mišljenja ili djelovanja. “
Po ovoj definiciji, mi smo vrlo tolerantan narod. Mi već 20 i kusur godina tolerišemo ” štetočine ” toliko da bi rekli da su oni većina, a mi manjina. Ali protiv ovih nećemo dizati pobune, nećemo izaći i prebiti ih ko mačke, nećemo im pominjati pojedine dijelove tijela u kombinaciji sa motikama….Ali za Paradu ponosa, e to je druga priča.
Parada ponosa, seksualno opredjeljenje bilo koga, meni kao pojedincu ( onom koji pripada većini ) ne nanosi nikakvu štetu. Ne ugrožava me. Od kud onda meni pravo da raspravljam o tome trebam li ja to tolerisati ili ne?!
U vrijeme kada sam ja išla u školu iz biologije su nas učili da je homoseksualnost bolest. Danas medjutim to više ne vrijedi. Ja lično ne smatram da je bolest. Nemam ja neke veze sa medicinom, ali ovo mi je nekako logično. Da je homoseksualnost bolest, onda bi valjda postojao lijek kojim se liječi. Bolest se liječi, pa neke bolesti izliječi, neke zaliječi. Moja mama zasiguno i dalje misli da je to bolest, ali moja mama bi bila duboko povrijedjena da meni padne napamet gadjati kamenjem one koji odluče učestvovati u Paradi ponosa. Ona bi to smatrala vlastitim porazom. Čitav život je posvetila da nas nauči osnovno: svako ima pravo na svoj izbor. Dokle god tebe lično ne ugrožava tudji izbor, nemaš pravo da ga kritikuješ i moraš da ga poštuješ bez obzira koliko se slagala ili neslagala s tim.
Jednom su me pitali što bih ja uradila da mi sutra dodju djeca i kažu da su homoseksualnog opredjeljenja. Moj stav, stav je roditelja. Ja sam majka dvije djevojčice, ako bi mi za par godina došle i to rekla, meni ostaje samo da taj fakt prihvatim ili neprihvatim. To ostaju moja djeca bez obzira s kime ide u krevet. Neće se radi toga promijeniti, one ostaju osobe koje su i do tada bile. Isto tako ni moj odnos prema njima ne bi bio promijenjen. Ne kažem da bih bila sretna radi njihovog izbora, ne bih, ali to prije svega zbog činjenice što vidimo kako se ovdje prihvataju različitosti, i inače sve što je drugačije. Ali moje dijete je moje dijete. S obzirom na svijet i okruženje u kojem živimo, biće dovoljno onih koji će ih odbaciti tako da smatram da ja ne bih smjela, ne bih trebala i nije uopšte prirodno da budem jedna od njih. Pa ja sam roditelj, za Boga miloga. Ali bih svakako učinila sve da odu živjeti ispod nekoga drugog neba gdje svoje opredijeljenje neće morati skrivati i gdje zbog toga neće biti izopačene.
Da li bih učestvovala u Paradi ponosa?!
Vjerovatno ne. Iskreno mi smeta ta sva buka oko Parade naročito kada se upakuje u priče u ljudskim pravima. Za mene su svi ljudi jednaki. Ne znam čemu tolika potreba da se prošeta gradom s izgovorom da žele jednaka prava?! Pa i ja sam žena koja nije homoseksualnog opredjeljenja i šta koga briga za to?! Neću radi toga praviti paradu. Čitam u istoj vijesti: Parada ponosa je pitanje ljudskih prava i zalaganje za poštovanje ljudskih prava kao što su pravo na slobodu okupljanja, sigurnost, slobodu izražavanja…
Hm…..meni ovdje nije jedno jasno. Znači, ako su ovoj državi formalno-pravno svi jednaki po Ustavu i zakonu, po čemu su prava homoseksualnih ili LGBT osoba ograničena?! I u vrijeme kada su mene učili da je homoseksualnost bolest, postojalo je par mjesta gdje se znalo da izlaze ” takvi bolesni “. Niko ih radi toga nije marisao, izpotiha se po mahali pričalo: gluho i čoravo bilo. Ali niko nije pozivao na linč. Ovo pričam o vremenu od prije 30 godina. Šta želim reći, meni ovo objašnjenje ne pije vodu. Ako će jedna parada učiniti da poboljšate položaj LGBT osoba, onda i organizatori iste nisu načisto sami sa sobom. Nikako mi nije jasno čemu ta potreba da svi prihvate njihov izbor?! Ja ga ne moram prihvatiti, zašto bih?! Ali ga moram poštovati. I to nema veze sa 21 vijekom, to ima veze samo sa jednim – odgojem.
Ali isto tako, da moje kćeri za koju godinu kažu da žele da učestvujem u Paradi, prezentirajući mi koju će dobrobit, ali pravu dobrobit a ne prodavanje magle, donjeti ta Parada homoseksualnim i LGBT osobama, prva bih ogrnula zastavu duginih boja po cijenu kamenovanja. I to ima veze samo sa jednim – zove se ljubav roditelja.
A moj cilj kao roditelja je vrlo jednostavan – odgojiti sretno dijete. Da li će one sutra biti frizerke, ili doktorice nuklearne fizike, udate, u braku ili vanbračnoj zajednici, s djecom ili bez djece, same, da li će me upoznati s momkom ili curom za 20 godina………to meni nije bitno dokle god su one sretne sa svojim izborom.
Ali… ako bi im sutra palo na pamet da kamenuju šetače Parade ponosa, pucala bih sebi u koljena! Ili bih se od muke ugrizla za guzicu, bilo bi očito da sam negdje u odgoju duboko kiksala.
” za konkurs “