Osvaneš prvog januara uz reprizu filmskog maratona, ostatke meze i rusko – francuske salate. Više nisi razočaran što si Novu dočekao kod kuće ili u društvu na teritoriji vlastite opštine. Bahami, Londoni, i sva druga ludila neka sačekaju. Ko je sretan pa taj dan ne mora u radnu službu, metilja se po kući uz zvuke iz Muzikferajna, uz 100% odlučnosti da će ove godine sve drugačije. A neće ništa! I razvlačiš lovu do sljedećeg mjeseca i odlažeš da razmontiraš lampice i svu skalameriju novogodišnjeg ambijenta. Ko slavi proslavi Božić, samo produži sve do februara.
U februaru si nešto kao poletniji, kao kraći je mjesec za 48h pa će brže plata, ko fol. Čekaš proljeće kao mrki medo, i okrećeš glavu ka nebu. I utom se neko rodi. E aj' sad na babine s ono plate, razleti se, nađi, kupi odnesi obrazli da ne cigančiš na djetetu. Nije red… i čekaš mart. Ideš na posao, ako posla imaš.
Mart svi nervozni čekaju to proljeće, i ako imaš sreće da još voliš svoj posao moraš samo da paziš da ti ga neka nadrndana budala ne ogadi. Maštaš o odmoru iz snova koji realno ne možeš platiti. Ni toliko dana, ni tu lokaciju. Isto mašta i onaj nadrndani. I utom neko umre. Aj' sad na žalost. Kilo kocke, pola kile kafe, koju maramicu ako ti se baš sloši i proguraj. Pa sutra na groblje, a tamo ti se najmanje ide, ali ideš. Tri dana iza toga vrtiš film o prolaznosti života, pa sve pošalješ u neku stvar i pustiš da te popusti. Naredaju se obično iza toga praznici, Uskrsi, Ramazani, Bajrami… i sve x2. Vrijeme da se opet najedemo nečega što nije baš lijepo porumenilo, nije fino nešto upilo agdu, nije se razabralo…
I sit dočekaš april. Svega!
U aprilu svi povilene, jer evo ga proljeće u zimskoj jakni. Pa nazor obučeš mantil i već nakon 24h imaš pozamašan ceh u apoteci. Obučeš ponovo zimsku jaknu i zakuneš se da nećeš nikad više, a hoćeš već sa prvom zrakom sunca. Štediš pare za još dva dana godišnjeg u glavi, na parkingu ispred opštine u kojoj čekaš red za ovjeru neke kopije, nekog papira za nešto, a ništa. Onda te budala udari na parkingu i slupa ti auto. Ako auto imaš. Plati sve to, od onih ušteđenih para za cijeli odmor. Počni od početka pa dokle stigneš. Jagode su sedam, a paprike devet maraka. Gospođa za ovjere je na bolovanju.
Sa neovjerenim papirom uđeš u maj. U maju s neba pada sve osim neba. Upali grijanje i slupaj one zamišljene pare koje ćeš da uštediš na račune. Dobro tješiš se viša sila! S televizije ti poručuju da se neko prepucava i da bi ratovao svaki dan, mijenjaš kanal i mjeriš pritisak. Nije dobar, biće čim odeš na onaj odmor. Gospođa za ovjere je došla sa bolovanja, ali sada je otišla na doručak koji traje kao da se na sondu hrani. Sačekaš, konačno ovjeriš i nosiš kod neke druge gospođe koja je na prošlogodišnjem odmoru. Dobro, vratiće se kad svi rokovi isteknu, i kad ona prva ode na ovogodišnji godišnji. Do tada ubjeđuješ sebe da te jedan papir neće izbaciti iz ravnoteže, a lebdiš nepreglednim svemirskim prostranstvima katapultiran ispred planetarne tačke zvana opština. Papir odložiš u prvu ladicu sa naljepljenom napomenom da se dotična vraća 7. juna sa zaluženog odmora.
U junu opet neko umro, ne ideš na sahranu izjaviš saučešće jer si upravo obavio u prethodnih pola godine sve svoje, godišnjice, polugodišnjice, četrdesetnice i sedmine. Izvineš se u raskoraku si sa smrću, a preblizu ti je. Naglo je otoplilo pa iz čizama treba preći u japanke koje veze nemaš gdje su. Rovi i naći ćeš sve osim japanki što si u prethodnih pola godine halalio. Japanke ćeš kupiti nove, dok se opet nešto treće ne zagubi u kući pa ćeš ih naći u novembru. Druga gospođa se vratila sa odmora, prva otišla na odmor, papir isteko. Odlučiš da ćeš čekati septembar dok se svi naodmaraju, svakako je skoro juli i jedeš jagode od tri marke.
U julu od ono malo ušteđenih para ideš na babine opet. Slušaš raspravu oko imena. Te da nije previše starinsko, te da nije „premuslimansko, prehrvatsko, presrpsko“, prekratko, predugo, premoderno, pre ko komšijin pas…. a dijete ko dijete slatko svejedno mu kako se zove, ali familiji nije. Zaboli te mali mozak. Vrućina ti sprži ostatak i bježiš pod tuš crknutog bojlera. Koji nećeš sada zamijeniti jer si slupao pare na onog „pre nešto“ malešnog. A nije ti žao. Otpišeš odmor i svima kažeš na mnogo glasan glas da će svi da zapišu sjekirom po ledu kada ćeš ponoviti to sve tako. Ovi sa televizije i dalje ratuju u mislima, ideš na posao ako posla imaš, za platu koja kasni i tješiš se da imaš makar klimu da puhne u tebe i okrene ti pola glave dok je vani sparina. U takvom rahatluku dočekaš avgust.
U avgustu su ti svi krivi koji se brčkaju na moru dok ti duša cvili, ali nema veze sebe ubijediš da je to samo tvoja huja. Onda počne da pada kiša pa ti bude lakše. Odlučiš se da ćeš pospremiti sve ormare, ladice i kućne crne rupe. Prioneš na radnu akciju i sav poletan raspremaš sa iluzijom kako će ti život nakon toga biti fantastičan. Nosaš vreće smeća i nekih nepotrebnih stvari u susret nekom izgladnjelom čovjeku kraj kontejnera, koji obara pogled od stida jer je uhvaćen u rovarenju. Stid te tebe i tvoje huje, pomisliš ma jebo more… Njega stid svega… Onda se vratiš u kuću, zapališ cigaru i sebi bi najradije zaždio šamar, baciš pogled na tv, više oni ne ratuju. Otišli na odmor. Vratiće se uskoro pa uživaj dok traje. Paprike su dvije marke, a jagoda nema.
Ko je još vidio jagode u septembru? Vidiš samo more plakata, papirina predizbornog ludila. Svi za sve i svi protiv svih, jači od najjačih i bolji od svih prethodnih, a isti oni. Osvježeni sa odmora došli od tvojih para smiju ti se sa bilborda, iz poštanskog sandučeta, sa vrata svega što moraš da otvoriš. Kada ih pogledaš rekao bi onaj ko se zadesio u prolazu kako mi imamo vedre i nasmijane političare, poletno fotošopirane za divljanje. Krasni su ovakvih nema nigdje, prvoklasni i nisu za izvoz. Uz zvuk školskih zvona, odu kartice u minus minusa, daj tene, daj ergonomski ruksak za djecu koja ko tovarni magarci kreću u prvi razred, a ni olovku još nisu savladali da drže u ruci. Daj knjige, neke autore neke direktorice, daj ratu za kredit, daj ratu za registraciju auta, daj ratu za frižider, još samo da neko opet umre ili da se rodi od plate koja kasni možeš možda samo sebi štrik da finansiraš. Ako platu nemaš nećeš ni štrik. Glasaj u oktobru za promjene pa možda dogodine bude bilo za štrik. Koliko su paprike ne zanima te.
Kad si glasao u oktobru za neke bilo koje, odslušo sve statistike, rezultate, izborne štabove, proglašenja pobjednika vratiš se u kolotečinu jer si svakako izgubio i naredne četiri godine života. Fataj još malo sunca koje te grije. Ima kokica, utakmica, filmova posla i igara. Ne buni se previše sreća nema još snijega. Uskoro će kraj godine i imaš priliku da sve od ove popraviš u narednoj. Do tada povadi nalaza, posvađaj se na svim šalterima, nek ti to bude sada i odmah jer nećeš sebi da kvariš prazničnu atmosferu poslije u decembru.
Još samo da preživiš novembar. Probudiš se pod snijegom u danu kada si siguran da su sve gospođe došle sa odmora, u danu koji se zove dan za ovjeru! Traži čizme koje si ostavio na mjesto koje si rekao da ćeš zapamtiti, pa si zaboravio. Roviš, nađeš one japanke koje si tražio u junu sada imaš dva para. Čizme ćeš naći u popodnevnim satima dana za ovjeru, na kraju radnog vremena. Tješićeš se preporukom stručnjaka da nije dobro izlaziti vani bez nužne potrebe zbog zagađenja zraka. Ako ih poslušaš potrajaće ta ovjera do aprila. Ujutro će te probuditi poštar sa plavom kovertom u kojoj je opomena od gospođe sa odmora što joj nisi donio papir. Onda ti pod jezik podlete svi članovi njene šire i uže rodbine. Naravno da ćeš već uz prvu jutarnju kafu čuti ko je sve umro, koliko je poskupilo gorivo i grijanje, uz redovnu anamnezu svih dijagnoza oko tebe dok ti plava koverta na stolu bode oči. Raduješ se susretu s gospođom za ovjere jer nećeš joj dozvoliti da ti rasprši novogodišnju bajku lupanjem svog svetog pečata u decembru. Sreća babina nema.
Nema babina u decembru jer nikome nije bilo ni do čega u martu! To ja zovem srećom u nesreći. Taman ćeš one zamišljene ušteđene pare koje bi slupao na babine sručiti za Novu. Pa ćeš ti to lijepo na tenane ove godine bez frke i gungule. Da uživaš u svemu. To ti je ideja. I ništa od nje. Sve znaš kako bi ti, bez Bahama, Londona, ludila… Jelkicu, pa one lampice koje su se prodale drugi dan nakon što su se pojavile, pa sve ćeš ti to da središ… Pa ti atmosferu podignu posvađani što jelka, jel ti nana kitila jelku, pa čiji je Deda Mraz, pa jel' to ide ili ne, pa jel' to preuzimanje identiteta, pa ćeš da se ušuškaš u toj idili sa knjigom dok ti svijetle one željene rasprodate lampice. U tom će i Božić opet, i ludnica posljednje sedmice stare godine. Onda ćeš da mantraš još samo sedam dana, a od prvog januara ćeš sve drugačije… To je tako uvijek ukratko, na kraju ovog početka i ne sjetiš se koliko su bile paprike, a koliko jagode.