Krist jednom stade na žalu
tražeć’ ljude za velika djela
da love srca božanskom Riječi….
U tišini bolesničke sobe, gledajući bezlično u strop da svrnem oči s izbodenih ruku, dok su sunčane zrake kroz poluotvorene žaluzine pokušavale obasjati nevidljive sjene tuge, začuh pjesmu. Tihu pjesmu iz sestrinske sobe. „O Bože, zar si pozvao mene, tvoje usne moje šapnuše ime..“ Tiha pjesma s prigušenog televizora, pjesma za Papu u Sarajevu.
Obična pjesma koja jednostavnošću riječi, zabubnja u mom srcu. I slomi u trenu svu bol.
Odagna strah.
Poruši zidove samoće i tuge.
Iz grla tisuća i tisuća, mladih i starih.
Oboji ona ista zraka sunca sve sjene tuge u isti tren, nestadoše iglice, cjevčice. Od samo jednog prizora.
Od prizora koji ti kaže kako je lako biti čovjek. I kako se teško sjetiti biti čovjek.
Sjetiš se ponekad. Najčešće se čovjek sjeti biti čovjek, kada pogleda smrti u oči.
Svi smo nekada imali paničan susret sebe i sebe praćen mogućnošću umiranja u tom trenu.
U boksu hitne pomoći, dok telefon bjesomučno zvoni, ne razmišljaš o sebi, kroz glavu ti proleti tisuću i jedna stvar koju nisi uradio, koju si odgodio.
Jesi li jako poljubio dijete na odlasku, ono, bas jako da nosi otisak usana na čelu cijeli zivot?
Kada si zadnji put nazvao majku? Zašto se bojiš mobitela pa ga gasiš noću, od straha da će ti netko javiti da je nema, kao da ćeš neznanjem odgoditi njen odlazak? Ugasiti vrijeme koje joj nisi dala?
Jesam li rekla svima dovoljno puta da ih volim?
A vrijeme curi, bespoštedno. I dok ja sanjam život bez rastanaka, oni dolaze, nenajavljeni. Odnose. One koje volimo. Je li znaju da ih volimo, ono bas jako, da srce pukne od snage ljubavi?
Kako je lijepo sjetiti se da si čovjek, bez prijetnje smrću.
Nema tog bića od krvi i mesa, ma koje vjere, nacije, boje kože bilo da danas nije osjećalo čovjekoljublje.
Brisale su riječi pjesme sve granice ljudskoga uma.
Brisale su se granice entiteta, podjeljenih gradova.
Brisala su se uplakana lica majki, gladnih, prognanih, drugačijih, izbjeglih.
Akvareli osmjeha nacrtani na svim licima, stotine lica začuđenih činjenicom što čista ljubav može u samo jednom trenu da uradi.
Kroz riječi Pape Franje, nebo je ovu jadnu, napaćenu zemlju umivalo nadom.
Nadom da možeš biti čovjek. Da se ne sramiš biti čovjek. Kada god to poželiš. Ničim izazvan.
Pomazi gubavca.
Nasmiješi se djetetu u kolicima.
Sagni se po rasute jabuke djeda s tržnice koji nosi vrećicu pretešku za njegov život.
Procvjetaj u oku djevojčice u invalidskim kolicima.
Potrči. Zagrliti oblak.
Zagrli život.
Hvala ti Papa moj, još ću ga jače zagrliti.
Bez tuge i kajanja za propuštene trenutke.
Hvala ti Papa moj, sto mi dopuštas da vjerujem, iako ne grlim oltare ničijih hramova.
Prošetati ću ovom sanjivom dugom koju si mi danas nacrtao.
Moje tijelo je danas umorno.
Ali srce..
Ono pleše k'o ljetna oluja. Pleše tango s oblakom, suncem, zvijedom. Nebom. Kišnom kapi što se sramežljivo zakotrlja od kuta oka, preko brade i nestaje negdje, u labirintu linija vrata.
Ono pleše s vjetrom. Vatrom.
Svakom porom života koju si mi danas poklonio.
Sretan ti Put…
O Bože, zar si pozvao mene?
Tvoje usne moje rekoše ime.
Svoju lađu sada ostavljam žalu,
odsad idem kamo šalješ me ti.