Panta reis i dječak Ante

Čitam priču o neobičnom slučaju jednog novorođenog dječaka, kojem su roditelju odlučili dati ime Reis. Reis Cerić, tako se preziva, tako će se dječak zvati. Treba li reći da su roditelji htjeli odati priznanje dugogodišnjem poglavaru Islamske zajednice u BiH – reis-ul-ulemi emeritusu Mustafi ef. Ceriću?

Budući da je slučaj, voljom roditelja, postao javni – postavlja se pitanje, na vrijednosnoj ravni: da li je bilo ispravno dati djetetu takvo ime? U vezi s tim, treba odmah upitati se i o tome koliko, ne samo roditelji, već i dio javnosti koji komentariše slučaj razmišlja o posljedicama koje će čitava stvar donijeti dječaku u procesu njegovog odrastanja, pa i cijelog života.

S jedne strane, roditelji nisu očigledno imali senzibiliteta za realni kontekst, budući da je i više nego vjerovatno da će dječak biti žrtvom onoga što psihologija naziva halo-efektom[1]. Svejedno, da li će ljudi, koji budu upoznavali dječaka, imati pozitivnu ili negativnu reakciju na ime – dječak će, izvjesno je, biti pod priličnim pristikom u procesu formiranja vlastitog identiteta. Može se slobodno reći da je taj pritisak već počeo.

Karikiranje

Naprimjer, ako – zbog različitih razloga – ne bude imao psihološke ili ideološke karakteristike Mustafe Cerića, morat će uvijek ulagati dodatni, da ne kažem nepotrebni napor, kako bi pokušao ukazati na navedeni nesklad između sebe i onog po kojem je dobio ime.

S druge strane, ako dječak u ideološkom i psihološkom smislu bude ličio na Cerića, do toga neće doći samo zbog imena. Taj dječak će, kao i većina druge djece u ovoj zemlji, biti po ogromnim pritiskom okoline, odgojno-obrazovnih utjecaja da usvoji nacionalne, vjerske, patrijarhalne vrijednosti. Možete li onda zamisliti situaciju u kojoj će on moći reći da ne želi da se prilagođava?

Emocionalni pritisak će biti ogroman. U oba slučaja, dječak će biti iskarikiran.

Sve navedeno su mogućnosti, kojima ne želim ništa sigurno reći o individualnoj sudibini dječaka, posebno ne nešto čime bih htjela nanijeti mu štetu, već najprije želim da ukažem na neke opće tendencije ovog društva. Iako će ovom dječaku ime pojednostaviti ili zakomplikovati proces formiranja identiteta, suštinski on će proći kroz isto ono kroz što prolazi većina djece, da ne kažem sva djeca u ovoj zemlji.

Panta reis

Radikalan primjer navedenog procesa usvajanja nacionalnih vrijednosti bio je slučaj mostarskog srednjoškolca, koji je, kako je već javnost informisana, u dokumentarcu (‘’Perspektive’’) kazao kako Bošnjake prepoznaje po boji kože i načinu kretanja. Kao što dječak Reis ne mora postati nacionalista zbog imena, tako i dječak Ante nije (pre)pričao rasističke opaske o Bošnjacima, zato što je dobio ime po Anti Paveliću.

                Pored transgeneracijskog prenošenja ratnih trauma u porodici, obrazovnog sistema koji funkcioniše kao ideološki aparat vladajućih nacionalističkih elita, političke zavisnosti i agresivnog senzacionalizma medija, kao opći okvir koji dozvoljava pojave ideološkog radikalizma vidim i tešku ekonomsku situaciju, koja je uvijek bila plodno tlo za takve pojave. Gladan čovjek ne može racionalno razmišljati, u njemu bukte strahovi različite vrste i veoma je pogodan za prihvatanje nacionalističke ideologije.

               S tim u vezi, niz mjera kojima bismo mijenjali ovo društvo, nad kojim se mnogi od nas zgražavaju vidjevši na radikalnim primjerima šta ono u svojoj suštini jeste – predstavlja niz mjera koje moraju ići u paketu. Iluzorno je vjerovati da možemo promjenom nastavnih planova i programa promijeniti ideološku atmosferu u društvu, ukoliko ne riješimo problem siromaštva ili slobode medija da promovišu govor mržnje, recimo. Nerealno je očekivati da ćemo i samo ekonomskim razvojem riješiti naše probleme, i zato nam treba bolji sistem obrazovanja i slične konkretne mjere.  

              Sve te oblike borbe ne mislim da treba provoditi odvojene jedne od drugih… Smatram da sve one trebaju biti dio jedne jedinstvene dinamike, koja se može provoditi kroz formu političkog angažmana. Veliki broj problema nad kojima se zgrožavamo ima uporište u institucijama i potrebno je ući, demokratskim putem, u te institucije i utjecati na politike koje se tamo kreiraju. Smisao svog političkog angažmana proznalazim kad naiđem na slučajeve dječaka Reisa ili dječaka Ante, i mnoge druge slične ili još problematičnije slučajeve, jer znam da je moguće društvu u kojem će biti manje tih slučajeva i da je svaka mala politička pobjeda – u Općinskom vijeću čija sam članica pa naviše – korak ka tom, boljem društvu.

            Vjerujem da se stvari neće promijeniti nabolje same od sebe. Vrijeme teče, ali kuda? Za ono vremena što je proteklo u prvim decencijama nakon rata, mogla bih cinično kazati: panta reis. Ali neću, jer su napravljeni (iako mali, ipak) vrijedni koraci naprijed, što mi daje za pravo da vjerujem da je moguće mijenjati stvari nabolje. Smatram da je iluzorna vjera da se stvari ne mogu mijenjati. One će se svakako promijeniti – samo je pitanje hoće li se to desiti neovisno od nas.

 #za konkurs

Twitter: @beslijav

Facebook: Vildana Beslija