Dječak imena Aylan Kurdi… Beživotno tijelo trogodišnjaka na obali, licem okrenuto ka zemlji, spuštenih rukica – prizor koji vam se duboko ureže u svijest i podsvijest. Nema tih riječi, nema tog obrazloženja koje bi moglo pomoći u tumačenju ovakve monstruozne stvarnosti. I boli… boli me nijema i gluha javnost, većeg dijela Evrope.
Ovo nedužno dijete je smrtno stradalo zajedno sa svojim petogodišnjim bratom i majkom. Brojke pokazuju da je do sad, u 2015. godini, na isti način stradalo preko 2500 izbjeglica, nedužnih ljudi koji su, primorani, spas pokušali naći daleko od svojih domova. Devedesetih godina, to smo bili mi, to su bila naša djeca.
Mnoge izbjeglice svoje privremeno utočište pronašle su u parku kod beogradske autobuske stanice. Iako to nije humano mjesto za njihov boravak i treba naći rješenje za adekvatan smještaj, sraman je način na koji su pojedini mediji prenijeli vijest o tome da izbjeglice iz Sirije rastjeruju mušterije beogradskim prostitutkama, u parku kod glavne autobuske stanice . I to je vijest? Sramota me je kakve teme dobijaju prostor u javnoj sferi.
Kakvi smo to ljudi postali?
Boli me stvarnost u kojoj se u susjednoj Srbiji potpisuju peticije za ukidanje kojekakvih rijalitija, dok se istovremeno sjećam vremena kada su uzor i norme ponašanja određivale sasvim druge moralne vrijednosti. Kako objasniti činjenicu da, iako je skupljeno preko 30 hiljada potpisa, čiji se potpisnici protive: bludu, nemoralu, šundu, kiču, zaglupljivanju naroda i propagiranju pogrešnih vrijednosti, gledanost ovakvih emisija raste iz dana u dan? Kako objasniti i shvatiti, da je pored tebe i mnogih drugih sa istom sudbinom, dječače, fokus na ovakvim stvarima? Nama je potrebno malo, jako malo, mali dječače, da okrenemo glavu od stvarnih problema i „odlutamo“ ka trivijalnim, poput onih: ko će u Parove, a ko u Farmu?
Lucidno sanjanje
Kažu da neki ljudi povremeno prekorače granicu budnosti i sna. Riječ je o lucidnim sanjarima. Oni snove shvaćaju idealnim mjestom buđenja. Naša stvarnost, „ubila“ je sve naše snove i nade… Često ćete čuti: „dobro je, samo nek’ ne puca“, „može i gore“, „nek je živa glava“, i mnoge druge, slične izgovore za prihvatanje ovakvog danas i sutra. U našoj kulturi snovi ne predstavljaju nešto pretjerano bitno, iako već godinama sanjamo bolje i drugačije sutra… Utapamo se u sav taj nemoral i kič, uvjeravajući sebe da nam je dobro i ovako, sve dok ne puca. Ti si, dječače, na ovom putu pokušao ostvariti svoj san, dok smo mi bili samo nijemi posmatrači.
Twitter: @beslijav
Facebook: Vildana Beslija