Dok po ovim vrućinama svi normalni ljudi traže utočište u hladu kraj hladne vode i odmaraju se, ja kao i drugi mnogobrojni studenti provodimo ove dane jedino u hladu sobe pored uključenog laptopa i tone knjiga ili pak idući na najjačem suncu na ispite. Čak ni naveče nema odmora, jer tad se većinom i uči. Najhladnije je tad. Dan provedem nakanjivajući se da prkosim vrućini i dokažem joj da mogu usprkos njoj da se posvetim ispitima, ali me ona svaki put dotuče, pa onako se uzaludno vrtim po stanu, otvarajući knjige i zatvarajući ih što brže..
I kažu kolega/kolegice pali ste, trebali ste više da se potrudite. I padne ti sva ona dobra volja u vodu. Padne raspoloženje i motivacija. Sjetiš se kako već mjesec dana spavaš samo po 5-6 sati dnevno. Sjetiš se da si sjedio pred laptopom 10 sati radeći neki seminarski. Sjetiš se da si dan prije nakon toliko neprospavanih noći, opet uspio naći neku volju u sebi i pripremiti se najbolje taj dan za ispit. Sjetiš se i kako si to jutro teško ustao, ne zbog toga što si kao većina studenata provodio se cijelu noć, već za to što si iscrpljen. Sjetiš se toga svega i najradije bi otišao negdje daleko, kupio sebi na kredit neki mali vinograd i tako proveo život, malo uživajući. Ali ne da ti nešto, sam si htio, sam si dobio, kažeš sebi. Ne odustaje se tako lako, ne sada..
I ideš dalje, ne znaš kako, ali ideš. Boriš se i nogama i rukama. I sutradan odeš na slijedeći ispit, ne stigneš ga pripremiti kako treba i žao ti je zbog toga što nemaš vremena, ali daš opet sve od sebe, naučiš barem jedan dio. I dođeš na ispit, gledaš po amfiteatru, vidiš samo umorna lica, vidiš ljude koji daju sve od sebe, ali koji traže da im se samo nekad progleda malo kroz prste, ali ne dobivaju čak ni to malo.
A onda pogledaš na list papira ispred sebe i vidiš da vam je profesor dao lagan ispit. I dođe ti da ustaneš i da ga zagrliš, da mu se zahvališ što ti je vratio neku vjeru, što ti je dao motivaciju pored svih tih neuspjeha. Zahvališ se Bogu što ti je dao volju da taj dan odeš na taj ispit, što si uspio dati zadnji atom snage, zahvališ se profesoru na razumijevanju, a sve to u sebi tihim šapatom.
Samo jedan mali podsticaj i vratilo se sve, vratila se ona borbenost, vratila se želja za znanjem.
I idemo dalje, one down, a lot more to go..
Puno ledenog čaja, puno kafe, zgužvanih papira, nerviranja zbog nerazumijevanja gradiva, ali bit će vrijedno toga. Mora biti 🙂