Rečenica je to iz djela "Bez izlaza", francuskog filozofa Sartra. U njoj se krije iskrenost i naizgled jednostavnost problema mržnje. Mislim da bi do istog zaključka došao bilo ko, ko je iskren prema sebi i svijetu, bez da uopće prolazi složenim filozofskim pojmovima ili barata visoko intelektualnim izrazima, koji često raznim intelektualcima i piskaralima služe samo da pokažu koliko su intelektualno bolji u poređenju s drugima.
Istu ovu izjavu ćete čuti i od nekog prodavača na pijaci, da je uzrok njegovog problema ili životnih problema u nekom drugom i to će reći sa dozom mržnje. Također, ako pitate nekog na ulici, počet će da se žali na političare, ako pitate za razlog svađe između supružnika, oboje će reći da je problem u onom drugom.
Isto možete čuti i od ljudi koji su "mirotvorci" ili pacifisti, od nas blogera koji pišu na ovom konkursu, to kako mi ne mrzimo druge narode, vjere, lgbt populaciju…ali većina ima nekog "drugog", možda iz komšiluka, nekog ko mu "ne sjeda" , odnosno mrzi način na koji se taj "drugi" ponaša.
To je svačija realnost i glumiti sveca je u suštini licemjerje, a licemjeri zavaravaju sami sebe o svojoj ispravnosti i dobroti, te tako naprečac postaju teški egoisti.
Po meni je bolje i moralnije biti iskren i priznati sebi da je tako, nego graditi nekakvu iluziju o "dobrom" sebi i "zlom" drugom.
To je, osim što je spoznaja srži uzroka mržnje, i prvi korak ka samospoznaji ili prvi korak ka možda riješavanju problema. Jer, ne može se problem riješiti ako se bježi od njega, a ovo samozavaravanje nije ništa drugo nego bijeg u iluzornu sliku o sebi , kao i o drugima.
Svi mi ljudi , ispod ovog kulturološkog sklopa koji gradi naš identitet i kojem pripadamo, smo ispod toga potpuno isti.
Svi imamo želje, nadanja, strahove, požude, razočarenja, tuge, sreće, usamljenosti itd
Imamo potrebu da se natječemo, uspoređujemo, samopotvrđujemo tako što ćemo biti bolji od drugih, da žudimo za novcem koji nam daje osjećaj sigurnosti, da žudimo za utjecajem na okolinu koji je želja za moći, a koja je u suštini politička, jer se do moći ne dolazi osim neiskrenošću prema drugima .
Međutim, svi imamo tu ambiciju biti bolji od drugih čak i kad se povlačimo iz takvog svijeta, mi u stvari to radimo jer smatramo da smo bolji od toga i imamo izraženu antipatiju prema tim drugima, prema društvu koje čine "drugi".
Mržnja je opet tu . Za empatiju skoro da nema prostora, osim ako vidimo neku patnju, koja je elementarna i iskreno pokazana, ali i tad je iza te navodne empatije, osjećaj "sreća, pa to nisam ja, to je neko drugi".
Ne mogu se tačno sjetiti da li je Andrić to rekao, nešto u smislu da ljudi kad idu na dženaze ili sahrane, imaju taj osjećaj u sebi kad vide da je neko umro, izjavljuju "iskreno saučešće" ali se potajno raduju što to nisu oni.
Trebalo bi sebe priznati i prepoznati onakvog kakav jesi, pa bi možda to prepoznavanje dovelo do neke unutrašnje moralnosti, a ne ove samoproklamovane, licemjerne ili one ofucane religijske iz koje se najčeše krije go licemjer koji važe i prodaje moralnost kao na pijaci, ljudima koji osjećaju da je nemaju , a ovi ih uvjeravaju da je kod njih najbolja roba i plus ih
navuku u taj proces samoobmanjivanja, tako da moraju doći opet, jer to i nije moralnost što su im dali, nego nova iluzija koja se brzo rasprši u zbilji života, pa onda moraju doći opet po novu dozu. Nema tu neke velike razlike ni među ateistima koji su to prepoznali kao fejk, a koji su neiskreni prema sebi i vide opet problem ili pakao u drugima, obično vjernicima.
Osim toga, sam sistem tzv neoliberalnog kapitalizma koji je na sceni, potiče takve društvene odnose. Skoro sam gledao satiričnu emisiju "Prime Time" , gdje jednog od otaca ovog sistema, Fredriha Hayeka, novinar u interviju pita "a gdje je tu dolazi na mjesto empatija? " , ovaj mu s nokta odgovara "ne dolazi".
Na stranu to šta ja mislim o takvom sistemu, cijenim tako brutalnu iskrenost. Da se ne samozavaravamo.
Također, u istoj emisiji , voditelj Domagoj Zovak, navede jedan baš dobar primjer .
Kako djeca u porodilištu, kad jedno počne plakati, svi plaču, ali ne iz razloga što ih nečije plakanje iritira, nego zbog osjećaja empatije koji se javlja kod tek rođenog dijeteta prema plaču drugog dijeteta.
Ono još ne zna da su to "drugi". Ono još nije saznalo kulturne i identitetske obrasce da to tamo plače srpsko ili bošnjačko dijete, a ono ne pripada tome. Tek kad odraste i kad ga razni identiteti obrazuju, onda nema mjesta empatiji, osim za "svoje", a ni za svoje kad se ubaci u ekonomsku mašinu u kojoj empatija "ne dolazi".
Možda, ako bi bili duboko svjesni svega toga, kako se od uplakane bebe koja plače zbog toga što neko na svijetu uopće plače , dolazi do stanja u kojem su drugi pakao, ako bi se možda razumio cijeli taj proces ,ako bi nam često bio pred očima, možda bi postojala mogućnost da se prisjetimo te izvorne empatije.
Empatije bez kalkulisanja, bez pokazivanja čina svoje empatije objavama na fb , kao što to rade političari pred izbore, a mi se kao onda toga gnušamo jer smo ih prozreli, a eto nismo prozreli sebe…
Nego baš izvorno, čisto i prirodno kao dijete. Jer bol svijeta je svačiji bol i niko nije od njega pobjegao, niko se nije ogradio u svojoj vili visokim zidovima koje bol ne prelazi.
Ne moraš možda ni učiniti ništa povodom toga. Dovoljno je da osjetiš čistu empatiju, neiskvarenu kategorisanjem, neuzgojenu,
nelicemjernu, nego čistu od svega toga…i opet se možda rodiš iznova kao ljudsko biće. Možda je sve ovo patetično i sav taj osjećaj saosjećanja prema drugima i drugačijima nema mjesta u algoritmu današnje stvarnosti jer nema svoju vrijednost ako se ne može prodati, reklamirati, ako se ne zna šta bi se s tim tako neformulisanim i maltene bezvrijednim, zbog toga što se time ne možeš ojačati nad drugima, jer bi to onda bio oksimoron, ne možeš se hvalisati…jbg o'šta ti je to ? Bajke za djecu . Ako tako misliš, onda ti čestitam na iskrenosti. Bajke nisu za odrasle ljude. Ali ako ovu patetičnu bajku zamjeniš bajkom o svojoj dobroti i tuđem zlu, onda ti mogu iskreno reći da si obični šupak.
za konkurs