Gledam svoju frendicu Ivanu. Sinoć se ono pravo začešljala kod frizera, napravila nekakvu čvrstu šubaru od kose, sva cvrkuće: „Sutra smo rezervirali u „Galiji“, sva sam uzbuđena, fakat volim te osmomartovske izlaske. Popodne ću s curama na cugu a za večeru mi je dragi pripremio baš ono što sam oduvijek željela, muzika uživo, u Galiji, znaš“, navila se k'o da je žabu progutala. „Gdje tebe tvoj vodi hihihi?“ U pi…. materinu, mislila sam joj odbrusit, zar ti ja sličim na nekoga koga netko može „voditi“ na večeru za taj tvoj Dan žena. Ne smije mi nitko ni čestitati danas, kamoli ne d'o Bog da mi kupi parfem ili ružu. Parfem i ruža za osmi mart na mene djeluju jednako strašno kao posmrtni vijenac na grobu slobode i prava. I dok me zbog moje žestoke averzije prema tima tamo nekim Danima netko povezuje s antagonizmom prema komunizmu (niđe veze), neko s manjkom ženstvenosti, neko samo kurčenjem, ja odgovorno tvrdim da smo zasrale. Ono pravo. Kako samo žene to mogu.
Rasule se crvene ruže po osmomartovskim trgovima moga grada. Ruža na grobu prava žena kojeg smo same iskopale.
Stavile smo u kovčege od snova parfeme i večere, prekrili smo humke bijelim zastavama predaje.
Gdje su poginule Clare Zetkin današnjice? Splele se u štiklama koje natuku na umorne noge jednom godišnje. Ko tebe šiša Leona, laješ k'o ker iz prikrajka. Laješ na Instagramirani život voštanih lutki bez lica, laješ na lajkove napućenih usana na fejsu, izfotošopiranih bora. Kud’ bi žena ostarila, samo muškarci imaju tu privilegiju. Dok muškarci s godinama i borama postaju „muškiji“, ono macho cool „ovo mi je bora znanja“, žene svoje bore nazivaju „bora sranja“, pa brže bolje – peglaj. Ako ne može milom, može silom – od kreme rađene od ikre novozelandskog kita, do noža i zatezaljke. Utegni, pritegni, napući usne, izbaci trbuh, isturi lijevu nogu.
Živa borba, nema šta. Kud’ bi onda jadne još stigle danas izići na trgove, stisnuti šaku, onako „muški“, tražiti svoja prava? Pa mi imamo svoja prava. Izborile se neke tamo radnice tekstilne industrije prije puno godina. Izgorile u nekim tvornicama u neljudskim uvjetima rada. Šta bi Clara Zetkin rekla da danas vidi Instagram? Gužva k'o na rasprodaji mesa.
A ulice nam prazne…Šute. Do vraga, gdje smo se pogubili? Dođe mi da sama iziđem i vičem, no začas bi me strpali u Domanoviće. A u meni sve gori. Jer…..
Danas će jedna od četiri žene biti premlaćene u tišini nekog mjesta koje bi se trebalo zvati dom.
Danas će, u ovoj nakaradi od države, barem jednu trudnicu na radnom stolu dočekati poklon od gazde, radna knjižica. Ma jok otkaz, bona, kud bi trudnica dobila otkaz, samo ti je istekao ugovor na određeno. Eee, to da. Sve po zakonu. Ko te pita što ti je to peti ugovor na određeno vrijeme. Ko te bolan kontrolira. Istek'o joj rok trajanja. Sad mrš kući bez porodiljne naknade. Bolje ti je bona kući, sam svoj gazda. Jes da radiš 24 sata bez plaće, peglaš, pereš, čistiš, majka, žena, njegovateljica, tješiteljica za nula kuna po satu, dok ti diploma fakulteta kupi kućnu prašinu. Ali si kući s djetetom. Tamo ćeš još dugo ostati, jer djetetu treba majka – prevedi: ma ko će te draga moja zaposliti s malim djetetom, znaš kako ide; vodene kozice, šarlah, hunjavica, proljev, viroze. A bolovanje u ovoj zemlji je zagarantirano zakonom i strogo zabranjeno. Ubiše nas nepisana pravila.
Danas će bar jedna rodilja moliti carski rez, jer se njeno dijete guši u plodnoj vodi. Je li Mateja Janković imala dovoljno snage moliti, dok su je iscrpljenu tjerali da skače po pilates lopti i onda iz nje izvadili njenog mrtvog sina? Nije jadna Mateja znala kako idu carski rezovi u našim klinikama. Zna se i tarifa. A dr. N.K. koji je optužen za nesavjesno vođenje porođaja jučer izjavljuje: „Nekim ženama je potreban grublji pristup pri porođaju….“ Da ti jebem. Treba li komentar? Pametnom dosta.
Najveći paradoks i tuga je što ne postoji niti jedna službena prijava protiv njega, osim stravičnih svjedočanstava na fejsu. Najčešće anonimnih. Jer kod nas je o tome još sramota pričati. Strpaj bebu u brižno pripremljenu robicu, plavu ili rozu korpicu, trk iz rodilišta, filma strave i užasa, zaključaj u sebi i zaboravi. Zato što su eto tamo neke žene rodile za pet minuta a ti nisi ni za 15 sati. I još cviliš. Nisi dostojna da budeš majka ako zucneš. Baba ti je rodila pod smokvom sama, šut’!
….S trgova i ulica, smješkaju se crvene ruže. Umrle su naše ulice. Šute.
Uspješno smo eutanazirali slobodu. Zarobili smo je u tim tamo nekakvim „Danima“. K'o endemska vrsta pred izumiranjem.
Umrle su Clare Zetkin današnjice.
Na grobove naših prava i slobode stavit ćemo danas crvene ruže.
Na fejs statuse – citat iz “Mudrih izreka”, da se zna da si žena. Ono prava žena. Ne k'o ja.
Na Instagram – fotku s neke romantične večere.
Na budućnost naših kćeri stavit ćemo kamenje. I trnje. Da i one u tišini krvare.
Hoće li nam naše kćeri ikada oprostiti?
*za konkurs