Radim u školi koja je prije rata brojala preko 700 učenika, uključujući i mene. Danas broji malo više od stotinjak. Nedavno je školu posjetila majka dviju učenica. Bila je ogorčena što njene djevojčice, inače odlikašice, nisu na spisku za besplatne udžbenike. Žalila se kako su ona i muž nezaposleni, kako su im propali ovosezonski zasadi kornišona i kako jednostavno nemaju tih 130KM, koliko koštaju udžbenici za njihove djevojčice. Na licu ove mlade žene, u njenom glasu, iščitavao se prigušeni bijes, razočarenje i poniženost zbog životne situacije u kojoj se našla njena obitelj. Ipak, sa ponosom je pričala kako je rodila i treću djevojčicu, iako su joj svi govorili da je luda, jer nema niti za ove dvije. Zatim je dodala da je njena ludost i spremonost na rizik zapravo potencijalni učenik ove škole, ovog društva, što nikog nije briga. Otišla je zaključivši kako će njena obitelj biti primorana odseliti.
Ljudi odlaze u potrazi za poslom, boljim standardom i prilikama za sebe i svoju djecu. Zaokupljeni mahalskim tričarijama i brigom da se jabuke i kruške ne miješaju, vladajući političari se prave da ne vide trend masovnog iseljavanja. U stvari, teško da se ičim drugim i pozabave, s obzirom na kapacitete stranačkih kadrova.