Menoragija ili po našem narodnom odljev je medicinski izraz za menstruacije s abnormalno teškim ili produženim krvarenjima. Kao i svako stanje izazvana je određenim simptomima i za nju postoje razne vrste terapije i lijekova.
Ali nisa mislila govoriti o medicinskom značenju riječi odljev. Već o svakodnevnoj slici ovih naših prostora. Nekako svi pričamo o odljevu stanovništva al u nekim svileim rukavicama. Nekim tihim tonom kao da krijemo tu surovu stvarnost koja je sve više i više prisutna. Pa dok ovo pišem sjetih se teksta Balaševića:
To nisu krivci primitivci
sto su pokupili mast
korov nikne di god stigne
ma svaka njima cast
Krivi smo mi
Otkud svi ti paraziti
sto su nam zagustili
nemoj stari moj, krivi smo mi
sto smo ih pustili ….
Očito je da sve rijeke teku od izvora ka ušću samo kod nas mi se čini da je to obrnuti tok. Apsolutno je normalno i sasvim prirodno da kao stanovnik jedne zemlje najviše nade polaže se u zadržavanju na vlastitom prostoru i mogucnosti maksimalnog napretka svrsishodnog za društvenu zajednicu. Ali ovo očito kod nas predstavlja samo teoriju, daleko od prakse i ovog prirodnog sliva rijeke.
Ne trebaju nama obrazovani , pametni i mladi ljudi. Ne trebaju nama savjesni ni svjesni, otvorenog i jasnog pogleda. Oni mogu samo predstavljati smetnju . Nama trebaju vođe koji će se ponositi cifrom od 518.034 nezaposlena lica koja se trenutno nalaze na birou za Nezapošljavanje. Nama trebaju i ovi nasi penzioneri u ukupnom sastavu seniorskog kvalifikacionog tima od 593.930.
Nama trebaju primitivci koji ce osuditi svakog ko sluša rock umjesto taj turbulentni turbo GTI folk. Nama trebaju ti brzinsko školovani mudraci koji će nastaviti praksu prodaje svega što su godinama ova seniorska momcad stvarala . I to prodaju po novom zakonu trampe „tebi 1 KM meni sve“. Nama trebaju oni prepisivači svega bez dosljedne primjene. Nama trebaju isti nikako različiti . Jer mi smo posebni i ponosni što nas nigdje nema.
Ponosni što u 21 vijeku imamo redukciju vode, ponosni jer smo sigurni u nesigurnost života, ponosni jer su nam ogradili teritorije na vaše i naše , moje i njihovo. Ponosni jer nam djeca ne znaju za izdanje knjige pod nazivom bonton , ali zato znaju sve tehnike borbenih vještina preživljavanja uz arsenal hladnog oružja. Ponosni jer su ogolili solidarnost na kojoj smo odrastali i uništili osnovnu nit satkanu u čovjeku zvanu empatija. Ponosni jer nacionalizam je osnovna hrana a nikad vise gladnijih ljudi nije bilo. Ponosni na stvaranju vjerske države a pričaju o sekularizmu . Pričaju o zajedništvu a iza leđa skrivaju istinu.
Mutni su ti njihovi pogledi , mutne su i misli, strašni mračni skovani planovi. Ali za koga?
Za njih primitivce, za otimače, za troglave nemani razjapljenih čeljusti i pohlepnih ruku. Za njih koji ne vide koliko nas drugi prigrle i sa kolikim osmjehom nas prime i vrednuju kao najvrijednije. Koji uživaju u našem svjetlu koji smo zadržali kao najsjajnije zvijezde i pored mraka. I nekako sve manje sam tužna kada čujem da neko opet odlazi. Jer znam da negdje tamo ma gdje bio će imati život , život dostojan čovjeku . Život u kojem će živjeti i disati punim plućima, radovati se i biti sretan. U kojem će odgajati nova pokoljenja koja će samo ponekad imati priliku čuti bajku o toj tamo nekoj zemlji na brdovitom Balkanu. Vise od bajke i nemamo.
Ovdje su krivi svi sto su živi.