Pišem otvoreno pismo jer je konačno vrijeme da se obratim narodu. Onako iskreno da zapišem par rečenica o svojoj funkciji, poslu, obavezama i radu koji obnašam na funkciji vašeg Predsjedavajućeg. To je moje ime s veliki slovom i tako mi se obraćaju ”Predsjedavajući”. Ne znam svoje pravo ime jer ga nikad ne upotrebljavam, kao magijom je nestalo u vremenima kad je nastalo moje novo ime ”Predsjedavajući” i nikad ga ne koristim jer zvuči prljavo, ukaljano i teško. Volim svoje ime predsjedavajućeg i držat ću se tog imena dok ne umrem. Razmišljao sam ovih dana o nekom dobrom citatu o meni nakon što umrem, nešto uklesano u mramor što će pamtiti o meni generacije koje dolaze i ostaju u ovoj zemlji. Želim da moje ime bude na usnama naroda, posebno onog naroda za koji sam se borio kao predsjedavajući. Nisam se zaista borio dragi moji jer da jesam moje ime ne bi bilo Predsjedavajući. Moja funkcija je ono što je moje ime-Ja sam onaj koji sjedi pred svima. Predsjedavam, predstavljam i sjedim. Sjedim već 20 godina i umorio sam se pomalo pa pišem jedno pismo jer mi je dosadno, nemam šta da radim u kancelariji a ne da mi se otvarati izvještaje, fascikle, prijedloge za rješavanje problema moje zemlje jer ako otvorim neki od papira znam da će rješenje u njima značiti moj kraj. Ja postojim samo dok ima rješenja koje ne smije biti otkriveno mom napaćenom i glupom narodu. Glup narod kažem ja vazda u hodnicima između dvorana u kojima nastupam, držim govore i predsjedavam. Ja sjedim ispred glupog naroda jer da nije glup ne bi ja sjedio već 20 godina ispred njih, okrenute guzice i otvorenih usta prepunih rješenja i obećanja. I dijete ne zaboravi kad mu obećaš čokoladu ali moj narod već sutra zaboravi što kažem danas i samo nastavi…Pauze za vrijeme predsjedanja i snimanja za televiziju su najgore i najdosadnije jer moram na ručak, da jedem i pijem a gdje god da dođem vlada pometnja. Ne mogu kao normalan narod da sjednem i jedem na miru u nekom restoranu već moram ponekad da pojedem sendvič i pivu za vrijeme pauze koji donese moj dobar šofer, dobar momak koji studira pravo, jednog dana želi da bude političar ali taj dan neće doći. Nekad promatram svog šofera kako vrijedno trči po moj hamburger, pivu i cigare, ima nešto poslušno u sebi što poželim dovesti do granica izdržljivosti, pitam se ponekad bi li polizao cipele da zatraži? Sigurno bi za pravu cijenu, možda mjesto u stranci? Lokalnoj općini? Sudu? Polizao bi on slatko moje cipele, nisu prljave svakako nigdje ne idem. Nikad nigdje ne idem sa svojim cipelama a stalno sam svuda. Moj šofer je dobar mladić i donosi mi cigare, pivu i sendviče a onda mirno ode i čeka me u autu dok ja sjedim, čekat će me dok ne umrem, vodit će me na mjesta gdje ja rješavam njegove probleme, slušat će moje priče, vjerovat će u mene sve dok ja ne umrem a onda će morati sam da sjedne u auto i ode gdje poželi ali tad više neće znati šta želi niti će imati gdje otići. Sjedim, jedem Ironija je što narod mene hrani, napija i drži me na dlanu dok ja zanovijetam kako nemam gdje jesti na miru…Život je težak čak i kad si Predsjedavajući vjerovali ili ne. Na pauzama za ručak koje traju po tri sata ja ne znam koji restoran da odaberem, gdje da kažem šoferu da me odvede na slatku janjetinu ovaj put? I tako se ja smorim, od poruka, čitanja tekstova i namještenih priča na nekom od beskrajnih sastanaka gdje sjedim, sjedim i gledam kad će vrijeme proći. Moj život je dosadan moram priznati narode moj i umorio sam se, uležao i opustio a kriv si ti narode. Kriv si što je meni loše. Dobio sam hemeroide od sjedenja, sad kad serem janjetinu koju pojedem na vaš račun moram da pazim dobro jer su već dva puta pukli, moram na dijetu, da prestanem piti ali kako? Kako da se odreknem hrane i pića, sjedenja i ležanja kad je to jedini život koji poznajem a vaš život jedini koji poznajete? Ja ne znam za tebe moj narode ali ja se ne mogu odreći svog života zbog vašeg. Ne, ne bi ni vi na mom mjestu priznajte! Imam plaću koju ne provjeravam, neograničen limit na svakoj kartici, plaćene troškove života, hranu, piće, odjeću i putovanja širom svijeta na račun mog naroda, moj narod dobro živi. Morate priznati kad me vide u svijetu da dobro živimo! Ja sjedim u svijetu i predstavljam vas, ja sam vaše ogledalo i morate biti ponosni na mene. Dok sjedim vi ste iza mene. Dali ste mi svoj glas, držite me ispred sebe i trpite jer ste dobar narod. Vi ste jako dobar narod. Naučeni da trpite jadni i da čekate da vam netko drugi sve riješi. Volim kako trpite. Vi ste moj šofer. On samo trpi, šuti i vozi me gdje kažem i ne postavlja pitanja. Poslušan dečko koji bi mi polizao cipele za mjesto u nekoj državnoj firmi a nesvjestan da je već u državnoj firmi, u mojoj firmi. Moje je sve. Ja sjedim ispred svih i predstavljam sve. Jako je važno da sjedim, da narod ostane na nogama i trči oko mene, da ruke naroda budu duboko u mojoj toploj guzici a usta naroda otvorena za sva sranja koja izađu iz nje. Moj narod svašta guta. Nekad zamišljam sebe kako sjedim i jedem, jedem i pijem mnogo a ljudi oko mene samo bacaju pare da mi kupe još slatke janjetine i vina a potom serem, iza mene su mase ljudi, naroda, mog finog, dobrog i poslušnog naroda koji je bacio mnogo para da me najede i napije sad guta moja govna i zahvalni su na njima. Zamišljam sebe nekad kao Boga i moram vam priznati da me to uzbuđuje. Osjećam se kao Bog kad podignem slušalicu i riješim nekome radno mjesto, ispit na fakultetu, kredit bez žiranata i kad u nečijim očima vidim tupu zahvalnost i poslušnost koja dolazi iz nje. Naravno ja ne želim riješiti sve brige svom narodu, moja obitelj, familija i ljudi s vezama imaju riješeno sve kod mene ali narod ne smije biti riješen jer mu ja više neću trebati a onda nema više janjetine za mene.
Pišem ti narode pismo bez cenzure i znam da ga nikad neću poslati. Lakše mi je što ovo iznosim na papir. Moram napisati i neki izvještaj vezano za odlazak ljudi iz zemlje oko 200.000 dosada ali imam ideju da izvještaj prikažem kroz pad nezaposlenosti u zemlji. Narod vidi samo ono što mu kažemo da gleda. Stari trik. Narod ne smije zaista vidjeti a sve što vidi mora gledati kako mi kažemo…Ima nas još. Ja nisam jedini Predsjedavajući nažalost. Ima ih još koji sjede sa mnom, zajedno kartamo, pijemo viski, smijemo se i gledamo sekretarice koje nam donose kafe i pepeljare pa se smijemo i njima. Završe sve fakultete i kvalificiraju se po 10 godina a onda donesu pepeljaru i upale cigare nama koji sjedimo već 20 godina i sjedit ćemo još jer mi to znamo raditi. Narod ne zna raditi svoj posao a mi svoj znamo, mi sjedimo. Volimo da sjedimo, uživamo kad se zavalimo u kožne fotelje sa cigarama i velikim riječima koje pljušte iz naših usta zalivenih viskijem u stilu Tite. Njega smo riješili ali problem je u narodu što ga još uvijek više voli nego nas. U njemu je bio problem a mi smo nastali kao rješenje. Nikako da naš narod shvati da je problem bio u njemu a ne u nama. Mi smo demokratija, pravo na glas, na život i budućnost bolju od prošlosti i radimo na tome. Mi ne smijemo dohvatiti tu budućnost ali smijemo zauvijek ići prema njoj sa otvorenim rukama, grabeći dašak zraka i svjetlosti sa nadom u bolje sutra. Narod nikako da vidi da nema sutra. Neće nikad doći sutra. U svakom vašem sutra smo utkani mi. Niste danas ništa rekli, nećete ni sutra, prekosutra ćete biti mrtvi ali vaša djeca će nastaviti ondje gdje ste vi pali a kad nas ne bude ili se slučajno netko podigne i smijeni naše stolice na njih će sjesti netko poput nas samih. Nikad se neće promijeniti ljudi na stolicama. Narod sklanja ljude sa stolica i stavlja nove već tisućama godina i nitko da se sjeti da treba stolicu skloniti. Nitko se nikad neće sjetiti da skloni stolicu dok sklanja čovjeka koji je sjedio na njoj. Svi narodi svijeta gledaju u stolicu ali ne vide problem u njoj već u čovjeku koji sjedi na njoj. Narod ne smije živjeti bez stolice na kojoj će netko sjediti u ime naroda. Narod ne smije sjediti na stolici, ona je samo za jednog odabranog iz naroda i on zaista sjedi za čitav narod. Predsjedavajući, onaj koji sjedi, onaj koji zasjeda, presjeda, odsjeda dok njegov narod nasjeda. I tako ja vama pišem narode jer nikako da shvatite da vam ja ne trebam, da stolica ne treba i da se ništa novo sjedeći na njoj neće desiti vama a ni meni. Mogu ja otvoriti svoje papire i riješiti lako sve vaše probleme a gdje je čar u tome? Volite se patiti, uživate u tome a najslađe je kad vam prekipi s vremena na vrijeme pa se skupite ispred naših stolica a onda pustimo pse, specijalce, helikoptere i vatru na vas, na naš narod ispred kojeg sjedimo mi puštamo vatru i začaš ste ko bubice. Neće ništa nama biti a vi idete u zatvor, imate prijavu, ne možete naći posao, napustiti zemlju i na kraju crknete na cesti dok mi idemo na janjetinu i vino.
Vaš glas se ne računa, nikad se nije računao i neće. Znate zašto? Zato što vaš papirić sa zaokruženim imenom i prezimenom nije vaš glas. To nije glas naroda i čovjeka to je samo papirić koji smo vam dali u ruke da vjerujete kako imate pravo glasa dok smo utišavali vaša usta. Ta ideja je došla jednom Predsjedavajućem za vrijeme sranja u WC-u…Izašao je i rekao da ima divnu ideju o pravu glasa koja je došla na pamet dok je brisao sa nekim izvještajem guzicu-Pomislio je kako bi bilo divno uvjeriti ljude da njihovi izvještaji nešto znače pa hajde da to budu glasovi, birački glasovi. Svi su tada prihvatili ideju i narod je oduševljeno zaokruživao listiće a prestao izlaziti na ulice, pričati o svojim potrebama, mijenjati mišljenja i boriti se sa svojim pravim krikom. Zaokruživanje papirića sa imenima i prezimenima su postali glasovi ljudi s kojima netko briše guzicu. Narod ne zna više koristiti glas a mi ćemo dati papira koliko god treba da svaki glas uredno uhvate i zabilježe…Stolice na kojima mi sjedimo pomoći glasova koje vi prenosite na svoje papire. Glasački listići. Jeste li ikad pomislili da vaš glas ima više moći od papirića? Niste, nemojte, ne volimo galamu, šutite, dobri narode samo šuti, otvori usta i gutaj našu janjetinu, vino, sjedenje i držite nam guzicu jer postajemo sve teži. Familije se šire, ne možemo svi stati u jednu državnu firmu pa ćemo prodati nešto od same države i naroda da mi možemo stati, nemamo mjesta narode! Prodat ćemo zemlju na kojoj naš narod živi, vodu sa koje pije a uskoro i zrak koji diše. Sve ide na aukciju!
Ja sam vaš Predsjedavajući i ne mogu vam opisati koliko ja dugo sjedim ovdje i gledam kako se ništa ne mijenja. Morate znati isto tako da ja ne vidim ono što vi vidite. Moja stvarnost nije i vaša stvarnost. U restoranima samo vidim nasmijana lica mog naroda, konobarice, kuhari i šefovi kuhinje dolaze i pitaju jel sve uredu? Kako je prijalo? Ima li nekih želja? Moja stvarnost je vožnja po sunčanim ulicama iza blindiranog stakla uz klimu i neku muziku koja opušta, amortizeri mog auta omogućuju da moja guzica na kojoj sjedim ne osjeti rupe, provalije, izbočine po kojima se vozi moj narod. Moja stvarnost je ručak, vožnja, sastanci u zgradama gdje srećem još ljubaznije ljude, recepcionere, tajnice i druge ljude koji sjede i nitko ne galami, nitko ne pravi scene, svi su sretni. Svi su na putu prema rješenju i morate se strpiti. Znam da se možete strpiti jer trpite već ovoliko šta je za vas još 500 godina vladavine moje familije? Za moj narod je to mačiji kašalj. Moj narod je oslobođen, bio je pod neprijateljskim narodom mnogo godina a onda je došla sloboda na koju nikako da se navikne, opirete se svojoj slobodi, slobodni ste da radite, stvarate, imate i postignete u svojoj zemlji koliko god hoćete tko vam je kriv što ne možete? Mi smo sve postigli i to samo zbog vas. Mi smo dokaz da vi možete imati dobra auta, skupa jela, dobra odijela i osiguranu čitavu familiju jer mi smo vi. Mi smo vaš proizvod jer nam držite stolice sa svojim rukama i dajete glasove sa svojim papirićima. Mi smo vaša sloboda, kruna postojanja i stvarnost koju živite ali koja vama nikad ne smije biti moguća. Ona je ostvariva i to lako međutim vi to ne smijete znati. Ostani mi uspavan moj dobri narode, ostani mi jak i snažan u godinama koje dolaze. Ne tugujte majke za sinovima koji su otišli, kćerima koje su pobjegle jer i one su naš narod, moj narod koji je u tuđoj zemlji dok ja sjedim i rješavam njihove probleme čak i kad su otišli brinem o njima. Izdržite svi obrazovani, kvalificirani i ovjereni na svojim poslovima koje tako dobro radite i šteta je da mijenjate kad ste navikli da čistite, kopate, prosite i kurvate se za komadiće života koji ja u punini živim! Ja sam Bog. Vaš Bog.
14.10.2017 Predsjedavajući ustaje i napušta svoju kancelariju gdje je ubio par sati uz olovku, viski i cigare iz Kube. Papir je zgužvao i bacio u kamin, pozvao svog šofera jer je donio jednu odluku. Teška odluka se prelomila preko njegove svijesti dok je bacao papir sa pismom za svoj narod. Predsjedavajući je odlučio a potom izašao iz zgrade gdje nema nesretnog naroda, nitko ne galami, ne viče i ništa ne traži. Ušao je u svoje auto i njegov šofer mu je pustio omiljenu muziku, klima je lagano šumila i osvježavala lice Predsjedavajućeg koje se već napuhalo od alkohola, dima i nedostatka bilo kakvih ljudskih aktivnosti osim jela, pića, priče i sranja. On se zavalio duboko u sjedište modernog audia, promatra plavetnilo neba i ptice koje slobodno lete poput njega pomislio je, lete prema boljem sutra, prema budućnosti i sretnijoj novoj zemlji. Baš poput mene pomislio je Predsjedavajući a onda promotrio mladog momka za volanom i srce mu se steglo od prizora a potom mu je rekao svoju odluku. Rekao mu je gdje će na janjetinu i vino večeras.
Pišem otvoreno pismo jer je konačno vrijeme da se obratim narodu. Onako iskreno da zapišem par rečenica o svojoj funkciji, poslu, obavezama i radu koji obnašam na funkciji vašeg Predsjedavajućeg. To je moje ime s veliki slovom i tako mi se obraćaju ”Predsjedavajući”. Ne znam svoje pravo ime jer ga nikad ne upotrebljavam, kao magijom je nestalo u vremenima kad je nastalo moje novo ime ”Predsjedavajući” i nikad ga ne koristim jer zvuči prljavo, ukaljano i teško. Volim svoje ime predsjedavajućeg i držat ću se tog imena dok ne umrem. Razmišljao sam ovih dana o nekom dobrom citatu o meni nakon što umrem, nešto uklesano u mramor što će pamtiti o meni generacije koje dolaze i ostaju u ovoj zemlji. Želim da moje ime bude na usnama naroda, posebno onog naroda za koji sam se borio kao predsjedavajući. Nisam se zaista borio dragi moji jer da jesam moje ime ne bi bilo Predsjedavajući. Moja funkcija je ono što je moje ime-Ja sam onaj koji sjedi pred svima. Predsjedavam, predstavljam i sjedim. Sjedim već 20 godina i umorio sam se pomalo pa pišem jedno pismo jer mi je dosadno, nemam šta da radim u kancelariji a ne da mi se otvarati izvještaje, fascikle, prijedloge za rješavanje problema moje zemlje jer ako otvorim neki od papira znam da će rješenje u njima značiti moj kraj. Ja postojim samo dok ima rješenja koje ne smije biti otkriveno mom napaćenom i glupom narodu. Glup narod kažem ja vazda u hodnicima između dvorana u kojima nastupam, držim govore i predsjedavam. Ja sjedim ispred glupog naroda jer da nije glup ne bi ja sjedio već 20 godina ispred njih, okrenute guzice i otvorenih usta prepunih rješenja i obećanja. I dijete ne zaboravi kad mu obećaš čokoladu ali moj narod već sutra zaboravi što kažem danas i samo nastavi…Pauze za vrijeme predsjedanja i snimanja za televiziju su najgore i najdosadnije jer moram na ručak, da jedem i pijem a gdje god da dođem vlada pometnja. Ne mogu kao normalan narod da sjednem i jedem na miru u nekom restoranu već moram ponekad da pojedem sendvič i pivu za vrijeme pauze koji donese moj dobar šofer, dobar momak koji studira pravo, jednog dana želi da bude političar ali taj dan neće doći. Nekad promatram svog šofera kako vrijedno trči po moj hamburger, pivu i cigare, ima nešto poslušno u sebi što poželim dovesti do granica izdržljivosti, pitam se ponekad bi li polizao cipele da zatraži? Sigurno bi za pravu cijenu, možda mjesto u stranci? Lokalnoj općini? Sudu? Polizao bi on slatko moje cipele, nisu prljave svakako nigdje ne idem. Nikad nigdje ne idem sa svojim cipelama a stalno sam svuda. Moj šofer je dobar mladić i donosi mi cigare, pivu i sendviče a onda mirno ode i čeka me u autu dok ja sjedim, čekat će me dok ne umrem, vodit će me na mjesta gdje ja rješavam njegove probleme, slušat će moje priče, vjerovat će u mene sve dok ja ne umrem a onda će morati sam da sjedne u auto i ode gdje poželi ali tad više neće znati šta želi niti će imati gdje otići. Sjedim, jedem Ironija je što narod mene hrani, napija i drži me na dlanu dok ja zanovijetam kako nemam gdje jesti na miru…Život je težak čak i kad si Predsjedavajući vjerovali ili ne. Na pauzama za ručak koje traju po tri sata ja ne znam koji restoran da odaberem, gdje da kažem šoferu da me odvede na slatku janjetinu ovaj put? I tako se ja smorim, od poruka, čitanja tekstova i namještenih priča na nekom od beskrajnih sastanaka gdje sjedim, sjedim i gledam kad će vrijeme proći. Moj život je dosadan moram priznati narode moj i umorio sam se, uležao i opustio a kriv si ti narode. Kriv si što je meni loše. Dobio sam hemeroide od sjedenja, sad kad serem janjetinu koju pojedem na vaš račun moram da pazim dobro jer su već dva puta pukli, moram na dijetu, da prestanem piti ali kako? Kako da se odreknem hrane i pića, sjedenja i ležanja kad je to jedini život koji poznajem a vaš život jedini koji poznajete? Ja ne znam za tebe moj narode ali ja se ne mogu odreći svog života zbog vašeg. Ne, ne bi ni vi na mom mjestu priznajte! Imam plaću koju ne provjeravam, neograničen limit na svakoj kartici, plaćene troškove života, hranu, piće, odjeću i putovanja širom svijeta na račun mog naroda, moj narod dobro živi. Morate priznati kad me vide u svijetu da dobro živimo! Ja sjedim u svijetu i predstavljam vas, ja sam vaše ogledalo i morate biti ponosni na mene. Dok sjedim vi ste iza mene. Dali ste mi svoj glas, držite me ispred sebe i trpite jer ste dobar narod. Vi ste jako dobar narod. Naučeni da trpite jadni i da čekate da vam netko drugi sve riješi. Volim kako trpite. Vi ste moj šofer. On samo trpi, šuti i vozi me gdje kažem i ne postavlja pitanja. Poslušan dečko koji bi mi polizao cipele za mjesto u nekoj državnoj firmi a nesvjestan da je već u državnoj firmi, u mojoj firmi. Moje je sve. Ja sjedim ispred svih i predstavljam sve. Jako je važno da sjedim, da narod ostane na nogama i trči oko mene, da ruke naroda budu duboko u mojoj toploj guzici a usta naroda otvorena za sva sranja koja izađu iz nje. Moj narod svašta guta. Nekad zamišljam sebe kako sjedim i jedem, jedem i pijem mnogo a ljudi oko mene samo bacaju pare da mi kupe još slatke janjetine i vina a potom serem, iza mene su mase ljudi, naroda, mog finog, dobrog i poslušnog naroda koji je bacio mnogo para da me najede i napije sad guta moja govna i zahvalni su na njima. Zamišljam sebe nekad kao Boga i moram vam priznati da me to uzbuđuje. Osjećam se kao Bog kad podignem slušalicu i riješim nekome radno mjesto, ispit na fakultetu, kredit bez žiranata i kad u nečijim očima vidim tupu zahvalnost i poslušnost koja dolazi iz nje. Naravno ja ne želim riješiti sve brige svom narodu, moja obitelj, familija i ljudi s vezama imaju riješeno sve kod mene ali narod ne smije biti riješen jer mu ja više neću trebati a onda nema više janjetine za mene.
Pišem ti narode pismo bez cenzure i znam da ga nikad neću poslati. Lakše mi je što ovo iznosim na papir. Moram napisati i neki izvještaj vezano za odlazak ljudi iz zemlje oko 200.000 dosada ali imam ideju da izvještaj prikažem kroz pad nezaposlenosti u zemlji. Narod vidi samo ono što mu kažemo da gleda. Stari trik. Narod ne smije zaista vidjeti a sve što vidi mora gledati kako mi kažemo…Ima nas još. Ja nisam jedini Predsjedavajući nažalost. Ima ih još koji sjede sa mnom, zajedno kartamo, pijemo viski, smijemo se i gledamo sekretarice koje nam donose kafe i pepeljare pa se smijemo i njima. Završe sve fakultete i kvalificiraju se po 10 godina a onda donesu pepeljaru i upale cigare nama koji sjedimo već 20 godina i sjedit ćemo još jer mi to znamo raditi. Narod ne zna raditi svoj posao a mi svoj znamo, mi sjedimo. Volimo da sjedimo, uživamo kad se zavalimo u kožne fotelje sa cigarama i velikim riječima koje pljušte iz naših usta zalivenih viskijem u stilu Tite. Njega smo riješili ali problem je u narodu što ga još uvijek više voli nego nas. U njemu je bio problem a mi smo nastali kao rješenje. Nikako da naš narod shvati da je problem bio u njemu a ne u nama. Mi smo demokratija, pravo na glas, na život i budućnost bolju od prošlosti i radimo na tome. Mi ne smijemo dohvatiti tu budućnost ali smijemo zauvijek ići prema njoj sa otvorenim rukama, grabeći dašak zraka i svjetlosti sa nadom u bolje sutra. Narod nikako da vidi da nema sutra. Neće nikad doći sutra. U svakom vašem sutra smo utkani mi. Niste danas ništa rekli, nećete ni sutra, prekosutra ćete biti mrtvi ali vaša djeca će nastaviti ondje gdje ste vi pali a kad nas ne bude ili se slučajno netko podigne i smijeni naše stolice na njih će sjesti netko poput nas samih. Nikad se neće promijeniti ljudi na stolicama. Narod sklanja ljude sa stolica i stavlja nove već tisućama godina i nitko da se sjeti da treba stolicu skloniti. Nitko se nikad neće sjetiti da skloni stolicu dok sklanja čovjeka koji je sjedio na njoj. Svi narodi svijeta gledaju u stolicu ali ne vide problem u njoj već u čovjeku koji sjedi na njoj. Narod ne smije živjeti bez stolice na kojoj će netko sjediti u ime naroda. Narod ne smije sjediti na stolici, ona je samo za jednog odabranog iz naroda i on zaista sjedi za čitav narod. Predsjedavajući, onaj koji sjedi, onaj koji zasjeda, presjeda, odsjeda dok njegov narod nasjeda. I tako ja vama pišem narode jer nikako da shvatite da vam ja ne trebam, da stolica ne treba i da se ništa novo sjedeći na njoj neće desiti vama a ni meni. Mogu ja otvoriti svoje papire i riješiti lako sve vaše probleme a gdje je čar u tome? Volite se patiti, uživate u tome a najslađe je kad vam prekipi s vremena na vrijeme pa se skupite ispred naših stolica a onda pustimo pse, specijalce, helikoptere i vatru na vas, na naš narod ispred kojeg sjedimo mi puštamo vatru i začaš ste ko bubice. Neće ništa nama biti a vi idete u zatvor, imate prijavu, ne možete naći posao, napustiti zemlju i na kraju crknete na cesti dok mi idemo na janjetinu i vino.
Vaš glas se ne računa, nikad se nije računao i neće. Znate zašto? Zato što vaš papirić sa zaokruženim imenom i prezimenom nije vaš glas. To nije glas naroda i čovjeka to je samo papirić koji smo vam dali u ruke da vjerujete kako imate pravo glasa dok smo utišavali vaša usta. Ta ideja je došla jednom Predsjedavajućem za vrijeme sranja u WC-u…Izašao je i rekao da ima divnu ideju o pravu glasa koja je došla na pamet dok je brisao sa nekim izvještajem guzicu-Pomislio je kako bi bilo divno uvjeriti ljude da njihovi izvještaji nešto znače pa hajde da to budu glasovi, birački glasovi. Svi su tada prihvatili ideju i narod je oduševljeno zaokruživao listiće a prestao izlaziti na ulice, pričati o svojim potrebama, mijenjati mišljenja i boriti se sa svojim pravim krikom. Zaokruživanje papirića sa imenima i prezimenima su postali glasovi ljudi s kojima netko briše guzicu. Narod ne zna više koristiti glas a mi ćemo dati papira koliko god treba da svaki glas uredno uhvate i zabilježe…Stolice na kojima mi sjedimo pomoći glasova koje vi prenosite na svoje papire. Glasački listići. Jeste li ikad pomislili da vaš glas ima više moći od papirića? Niste, nemojte, ne volimo galamu, šutite, dobri narode samo šuti, otvori usta i gutaj našu janjetinu, vino, sjedenje i držite nam guzicu jer postajemo sve teži. Familije se šire, ne možemo svi stati u jednu državnu firmu pa ćemo prodati nešto od same države i naroda da mi možemo stati, nemamo mjesta narode! Prodat ćemo zemlju na kojoj naš narod živi, vodu sa koje pije a uskoro i zrak koji diše. Sve ide na aukciju!
Ja sam vaš Predsjedavajući i ne mogu vam opisati koliko ja dugo sjedim ovdje i gledam kako se ništa ne mijenja. Morate znati isto tako da ja ne vidim ono što vi vidite. Moja stvarnost nije i vaša stvarnost. U restoranima samo vidim nasmijana lica mog naroda, konobarice, kuhari i šefovi kuhinje dolaze i pitaju jel sve uredu? Kako je prijalo? Ima li nekih želja? Moja stvarnost je vožnja po sunčanim ulicama iza blindiranog stakla uz klimu i neku muziku koja opušta, amortizeri mog auta omogućuju da moja guzica na kojoj sjedim ne osjeti rupe, provalije, izbočine po kojima se vozi moj narod. Moja stvarnost je ručak, vožnja, sastanci u zgradama gdje srećem još ljubaznije ljude, recepcionere, tajnice i druge ljude koji sjede i nitko ne galami, nitko ne pravi scene, svi su sretni. Svi su na putu prema rješenju i morate se strpiti. Znam da se možete strpiti jer trpite već ovoliko šta je za vas još 500 godina vladavine moje familije? Za moj narod je to mačiji kašalj. Moj narod je oslobođen, bio je pod neprijateljskim narodom mnogo godina a onda je došla sloboda na koju nikako da se navikne, opirete se svojoj slobodi, slobodni ste da radite, stvarate, imate i postignete u svojoj zemlji koliko god hoćete tko vam je kriv što ne možete? Mi smo sve postigli i to samo zbog vas. Mi smo dokaz da vi možete imati dobra auta, skupa jela, dobra odijela i osiguranu čitavu familiju jer mi smo vi. Mi smo vaš proizvod jer nam držite stolice sa svojim rukama i dajete glasove sa svojim papirićima. Mi smo vaša sloboda, kruna postojanja i stvarnost koju živite ali koja vama nikad ne smije biti moguća. Ona je ostvariva i to lako međutim vi to ne smijete znati. Ostani mi uspavan moj dobri narode, ostani mi jak i snažan u godinama koje dolaze. Ne tugujte majke za sinovima koji su otišli, kćerima koje su pobjegle jer i one su naš narod, moj narod koji je u tuđoj zemlji dok ja sjedim i rješavam njihove probleme čak i kad su otišli brinem o njima. Izdržite svi obrazovani, kvalificirani i ovjereni na svojim poslovima koje tako dobro radite i šteta je da mijenjate kad ste navikli da čistite, kopate, prosite i kurvate se za komadiće života koji ja u punini živim! Ja sam Bog. Vaš Bog.
14.10.2017 Predsjedavajući ustaje i napušta svoju kancelariju gdje je ubio par sati uz olovku, viski i cigare iz Kube. Papir je zgužvao i bacio u kamin, pozvao svog šofera jer je donio jednu odluku. Teška odluka se prelomila preko njegove svijesti dok je bacao papir sa pismom za svoj narod. Predsjedavajući je odlučio a potom izašao iz zgrade gdje nema nesretnog naroda, nitko ne galami, ne viče i ništa ne traži. Ušao je u svoje auto i njegov šofer mu je pustio omiljenu muziku, klima je lagano šumila i osvježavala lice Predsjedavajućeg koje se već napuhalo od alkohola, dima i nedostatka bilo kakvih ljudskih aktivnosti osim jela, pića, priče i sranja. On se zavalio duboko u sjedište modernog audia, promatra plavetnilo neba i ptice koje slobodno lete poput njega pomislio je, lete prema boljem sutra, prema budućnosti i sretnijoj novoj zemlji. Baš poput mene pomislio je Predsjedavajući a onda promotrio mladog momka za volanom i srce mu se steglo od prizora a potom mu je rekao svoju odluku. Rekao mu je gdje će na janjetinu i vino večeras.