…
Slika sedma.
Predivna pravoslavna crkva od kamena sa odvojenim zvonikom koji je povezan arkadama sa vizantijskim stubovima. Datira, ne tako davno, od tridesetih godina pred drugi svjetski rat, od kada varošica zaživljava i pretvara se u grad. Divan je dan, proljetni, okupan suncem i svježinom. Na kupoli stoji od kamena krst, svjetli na suncu, presijava se. Šta može da ugrozi ovu mirnu varošicu u ovo predivno jutro. Narod je budan, ali on duboko spava svoj san, osjeća se miris tamjana u vazduhu, a mala sjenka jednog usamljenog crnog oblaka nadvija se nad crkvom.
Iz skoro vedra neba zagrmi prvi put. Na nebu stoji tamna mrlja koja kao da se komeša, lagano se širi. Zagrmi drugi put, ovog puta malo jače osta zvuk grmljavine i crni oblak kao da se namješta iznad doline. Treći put grom zapara tek sjenku nad crkvom i sjuri kao niotkud blještavi sjaj ka crkvi. Kao da u tom momentu prestade zvuk, kao da taj zvuk zaustavi vrijeme, kao da detonacija zagluvi svu dolinu. Krst na crkvi bljesnu vatrenom loptom, grom udari u njega i prepolovi ga biblijski precizno. Skotrljaše se ostaci krsta niz krov. Lokalni paroh je spremao vjenčanje, subota je. Izlazi na bočna istočna vrata i ispred sebe ima šta da vidi. Rukom, lagano pređe u ime oca i sina, ne dovršivši svetog duha i ne aminujući krštavanje. Oči mu poletiše nebu, ruke obamrše, vrata se zalupiše sama od sebe. Mlad pop suzu pusti i nemušto progovori: – „Gospode Bože…Isuse Hriste…pomiluj…pomiluj, ako te ima“.
Zvoni telefon u stranačkom uredu lokalne, političke, vladajuće partije. Javlja se dežurna gospođa sa bisernom naušnicom: – Stranka, izvolite…(pauza traje malo duže, njen izraz lica se mjenja iz sekunde u sekundu od pospanog do unezvjerenog)…razumjela sam, a kad se to desilo..o Bože moj, pa kako udario, pa nije bilo nevremena, malo kiše je prsnulo…(pauza malo duža, dok prima instrukcije)…ali…dobro, dobro…reći ću novinaru sve kako ste rekli…(uzima olovku i piše)…da je bilo….nevrijeme…porušilo krovove….voće počupalo po selima…aha…aha…i slučajno i krst oboren sa crkve…važi načelniče…nema problema, neće se ništa drugo objaviti“. Veza se prekida, telefonsku slušalicu vraća na mjesto i otpuhnjuje. Ruke stavlja na usta i iskolačenih očiju cvili. Ujeda se za prst.
Slika osma.
-„Sine, ima li šta za pojesti“? Upita majka sklupčana na kauču u kuhinji, u neminovno trošnoj prizemnici kod benzinske stanice. Sin je ustao sa stolice na kojoj je sjedio i gledao kroz prozor na tranzitni put, otišao do sudopere, natočio čašu vode i donio majci. Blijed, bezkrvan, nesiguran dok hoda, gladan. Majka se trese, nervni bolesnik. Njeno stanje i nije za scenu, njen život je bio scena na kojoj su se odvijale katastrofe i tragedije. Čudo je da je još živa. Odgojila ga je pukim čudom i srećnijim vremenom. Svaka godina je unazad bila srećnija od one koja dolazi. Za njih ova posljednja je došla bez naznake da će biti sledeće. Hrane nisu imali, bukvalno i nedvosmisleno. Zamisliti scenu, ipak je moramo zamisliti ovakvu. „Sine, ima li šta za pojesti?“, naslov je sam po sebi, scena je sama po sebi, antologijska. Neko je bio romantičan kada je rekao da smo uspjeli da iskorjenimo glad. Jesmo, bili smo uspjeli, a onda su ubili toga koji je to rekao. Vratimo se slici.
Majka pije vodu iz čaše. Ko zna šta je njoj sada na umu, dok žmireći vuče velike gutljaje. Možda zamišlja voćni sok, cijeđenu pomorandžu, ko zna. Grozna slika, ali se ta slika nikog ne tiče. Ne tiče se ni onih koji su im prije mjesec dana donijeli džak brašna, kartonsku kutiju u kojoj je bilo ulja, šećera i riže. Milosrdnici iz Crvenog krsta koji su svoje „dobro dijelo“ okačili na facebook, pobrali lajkove i bezlične komentare. Moralni pigmeji, koji su svojim dobrodušnim osmjehom na tim fotografijama pokazali da vrijedi svaka kap krvi koja se prospe nakon revolucije. Ovi, nadobudni humanitarci, vrijede svakog gnijevnog pogleda, zvuka repetiranja pušaka streljačkog voda, fijuka giljotine sa brijegova ispred Bastilje, škripe čereka osmanske kaznione. I to je dio scenografije, morao bi da bude, ako već vodom, majka i sin utaljuju glad.
Slika deveta.
Velika kamena zgrada, široka, visoka, duboka. Zgrada iz prošlih vremena, vremena kada su zvijezde crvenile čela svojih barjaktara. Ta zgrada je zalivena krvlju onih koji su djeci u zalog ostavili svoje rane, da se sjećaju i da ih opominje ta procvala bol. Ostavili su djeci kamen, temelj, spomen, a u zalog za pamćenje koje ne smije da prođe i poslije njih. Djeca su odrasla i zaboravila. Djeca su se podjelila na tabore, kaste, provinijencije, šizme, plemena i interese. Oni koji se sjećaju, ti nisu odrasli i nisu se snašli, propali su.
U velikoj, kamenoj zgradi upaljena su svijetla. Na ulazu crveni tepih prostrt niz mramorne stepenice, sa strana cvijetne žardinjere. Nešto se događa važno. Baš kao i kada su, poslije velikog zaborava i još većeg rata, zgradu obnovili samo da u nju ulaze odabrani. Ona danas nije za sve ljude iz grada, ona je simbol jedne pomahnitale gomile ludaka. Vrač njihov, inače zaboravni sin onih koji su zvjezdano čelo imali, rekao je na ponovnom otvaranju zgrade: – „Ovo pripada samo vama u stranci i mladima stranke“. Pošto su utvrdili novog vlasnika, onoga ko smije ući i one koji su persone non grate, zgradu namjenjuju samo onome što je njihovom čulu milo. Tom logikom i ovaj put se nešto „bitno“ održava u velikoj, kamenoj zgradi.
Debeli čovjek u odijelu od tankog tvida, bujne crne kose i zulufa do pola lica drži prigodan govor. U dugačkom salonu zgrade zvanice pomno slušaju. Njegove riječi su manje razumljive, ali zato njegovi gestovi jasno govore koliko je promila kumovalo nerazumljivosti govora. Ni to nije bitno više, to šta on govori, koliko je promila u njemu, koliko je bitna jedna druga stvar.
U zgradi je danas svečano otvorena kancelarija za sakupljanje podataka o stanovništvu, kontrolisanje i nadgledanje populacije, koordinisanje sa ljudima, novcem i podacima. Jednostavno i nedvosmisleno, otvorena je špijunska agencija koja u nazivu ima nešto skriveno iza mira i stabilnosti. To remek djelo moderne Evrope i u tome gradu, na ivici divljine, širi sjaj svojih dvanaest zvjezdica. Debeli čovjek u odijelu od tankog tvida, bujne kose i zulufa, poslije prigodnog govora dobrodošlice nastavio je da podiže procenat promila u svojoj krvi. Ništa mu više nije ni ostalo. Sve marionete u istoriji bile su velike pijandure.
Slika deseta.
Mentalno zaostali momak u ritama, sjedi na klupi autobuske stanice, gleda u bolnicu s druge strane ulice. Zagrobna je tišina u tom dijelu grada. Kamena zgrada je udaljena dijagonalno pedesetak metara. On gleda u bijelu zgradu bolnice koja izgleda napušteno, beživotno i samo pjesma njegova odzvanja ulicom, fasadama, asfaltom i etrom, a pjesmi jedinu živost daje refrenska onomatopeja vučijeg zova:
-Ostala je samo, majko, nada,
da ubije neljudskoga gada,
al’ i ona, jadna, osta sama,
šta će biti sada, majko, s nama…auuu!
Kuda ćemo, majko, poći,
kuda, kad su hladne svuda noći,
a u gradu tišina, gromka ko galama
teško, majko, da je dobro nama…auuu!
Bez jedinstva i bez dobre volje,
ostaše nam puke glavobolje,
a kad mozak boli, narod ište lijeka,
političar veli, neka narod krepa…auuu!
Zato, majko, ‘ajmo, odavde daleko,
i u tome svijetu, niko nije krepo,
bez kuće ja patim, ali šta bi sada,
ionako, majko, ostaće nam nada…auuu!
Iz staničnog bara vrti glavom konobarica. Progovara: – „E jade jedan, ‘tice zloslutnice, što atoriš crne naricaljke, auuu“! Vuk na brdu iznad grada odgovori na zov i krenu niz brdo u dolinu.
Završna mis'o
Još uvijek me muči mis'o, ali bar znam odakle je potekla. Muči me svojim upornim dejstvom i svojom trajnosti. Da je išta na bijelome svijetu tako istrajno kao ove slike, da su sve ljepote i uživanja tako trajna, dosadila bi i najgorim mazohistima, ali narod se olako miri sa scenom, shvatajući to kao neminovnost. Ovaj scenario je dio one „tuge jesenje“, esencija njenog života i odraz njene trajnosti. Kada toliko, uporno, nešto traje onda ga ne treba dirati, poželjeti prijatno svima koji ubiraju polodove tog trajanja i zahvaliti se na pozivu u učešću, okrenuti se i otići.
U Brogradu juna 2015