…
Slika treća.
Mentalno zaostali momak, u ritama, na autobuskoj stanici plješće rukama, igra i pjeva, dok prazni peroni zjape i vihor se poigrava sa smećem i prašinom. On u centru zbivanja, šeleda nogama, poskakuje, bulazni, smije se nekontrolisano na igru vjetra. Baš kao i vihor, mjenja smjer, prati strujanje vazduha, i pjeva pjesmu:
-“Tri put su me, majko, tukli,
tri put su me, majko, vukli,
meni nema više spasa,
ali vičem iz sveg glasa…opa laaa!
Svi odoše, a ja osta,
svega mi je više dosta,
‘ajmo sada svi u šume,
potrebne su nove bune…. opa laaa!
Đe su meni puške ljute,
đe drugovi moji ćute,
a što nemam malo mozga,
pa da vrednost borbe doznam… opa laaa!
A kad svane danak novi,
i ja ću da stupim borbi,
moja će se puška čuti,
ja ću majko poginuti…opa laaa”!
To njegovo pjevanje čula je konobarica iz staničnog bara. Zavika na njega iz sveg’ glasa: –Jovice, sine, šta bulazniš, nemoj da te neko čuje, o'š vraga kakvog prizvati, ne budali budalo, kad te već budalaština od rođenja obuzela!
Slika četvrta.
U brdima pasu ovce. Čoban sjedi na brežuljku, u ustima mu slamka, u rukama štap od drenovine. Ispred njega je talasasto polje puno vrtača na kojem nekoliko stotina ovaca pase, a između vrtača krivuda makadamski put ka sjeveru. Dva psa crna, sitna, pasmine pulin, vrte se po stadu, svraćaju ovce na čopor, usmjeravaju ih neosjetno na svježu, planinsku, jutarnju, rosnu travu. U daljini zvuk motora. Čoban podiže glavu iz vrata, zaškilji očima, zaustavi usne da ne žvaću slamku i osluškuje zvuk. Ubrzo, zatim, oblak prašine pojavi se na horizontu i crna limuzina je počela da se brzo približava ovcama. Na tren i ovce pridigoše glave, pulini izletiše iz stada i mahajući repom kao da čekaju nešto važno i njima blisko. Čoban se pridiže, otrese sive, radne pantalone od ostataka prašine i suhog sijena. Automobil stiže jako brzo. U trenutku kočenja prašina ga preteče i oblak čestica ga prekri. Vrata se otvoriše, izađe čovjek.
Miris vještačkog parfema preuze miris balege, prirode, biljaka i bagrema iz obližnjeg luga. Čovjek u svojim pedesetim, crne kose, farbane, svilene, šarene košulje poluraskopčane, utegnutih svijetloplavih pantalona od džinsa i skidajući naočare „rey ban“ s lica progovori: – „Dositije, ‘oće l’ to? Kako slušaju ove moje jarebice i ovi ljepotani… (mazi pse koji mu skaču oko nogu)…e moj Dositije, moj Dositije, nije lako nama vladarima, em sa stokom imamo posla em sa stokom od ljudi.“ Čoban Dositije se osmjehnu, laganim korakom priđe svom vladaru. Ovaj ispruži ruku na kojoj je sijao žuti prsten pečetnjak. Dositije poljubi ruku, klečeći ljevom, a desnom savijenom nogom. Pogleda ga, odozdolje, i reče: –„Gospare moj, dobro mi došao, evo, ovce su na broju, vuci gladni, ali prići ne mogu. Psi mi tvoji pomogoše dosta, ni balčak mi ne osta u ruci, onomad, kad su nas vuci posjetili. To bijaše zimus, dok u toru ovce tvoje spavati su znale. Mašući žičuljom (sprava koja plaši vukove) i nožekoljom u snijegu krvav trag ostade, gdje mi se zabi oštrica i vuk ranjen je odnese. Tako da sam spasio ovce tvoje, gospare moj“. Gleda ga gospodar, žvaće žvakaću gumu. Mrdnu prstima te ovaj ustade sa tratine makadamskog puta. Gospodar se zainteresova za Dositija i prošlost njegovu: – Dositije moj dobri, kaži mi o'klen ti uopšte kod mene? Mislim, kako ti završi ođe kao čoban? Dositije se izmače korak natrag, zamisli se malo, nasloni se rukama na svoj štap i reče. – „Od onomad gosparu, kad sam diplomirao elektrotehniku i kada ste mi obećali posao. Je l’ se sjećate, moj dobri gospodine, dok ste bili ministar privrede u našem kantonu, da ste mi obećali mjesto na konkursu? E od onda kad nisam prošao na konkursu, jer je bilo dosta kandidata, a nije bilo alternative, jer morali ste zaposliti svog sestrića što je završio privatni fakultet. Ako se sjećate, imao je bolje preporuke i rezultate, te su meni odgovorili da sam prekvalifikovan i da tu treba neko sa manjom školom. I da vam kažem još kako su tada bili nepovoljni uslovi za mene, jer šta bih ja u stvari radio na mjestu direktora elektre u našem gradu kad je raspisano legalno da im treba stručnjak iz ekologije. Ja kao elektroinženjer i nisam nešto vičan ekologiji, a ako vlada kaže da je to mjesto shodno ekologu, ja evo ljubim ruke vama koji ste mi dozvolili ovako veliku dužnost i spasili me da opstanem. Ovdje mi je divno, čist vazduh, ovčice, a i ne radi se mnogo, eto gospare moj, na ovom brijegu sam sjedio čitavo jutro i nadgledao vam stado sa vaša dva pametna psa. Ponekad im se zahvalim, jer bolje reaguju od mene, da budem iskren, a i brži su od mene, pa me je sramota svake pare koju mi date. Ja ne znam nego pravo i po božjem pravu, te zahvalan vašoj milosti“.
Gospodar se nasmija, pomilova slugu svog po kosi, pljunu žvakaću gumu u prašinu i uđe u limuzinu. Kroz prozor psima izbaci kosti i nestade prašnjavim tragom u pravcu grada.
Slika peta.
Djeca izlaze iz škole, sunčan je dan. Neka čudna mirnoća na licima im se čita. Zadovoljno nose diplome, maturanti. Lokalni fratar ih dočekuje sa rukom ispruženom i blaženim osmjehom. Progovara: – „Hodite Kristu u zagrljaj, budite kao jedan, evo hostije za sve, a moj brat će vam isti ustupak učinit“. Lokalni paroh sa druge strane zavapi na ove smirene riječi svog po Hristu brata: – „Uđite isto u gospodov hram i bez obzira na vjeru uzmite naforu spasenja, jer sluge smo svi gospodnje i nosimo isti krst na leđima“.
Djeca uđoše sva i bi tako kako rekoše obojica. Prvo u katoličku, zatim u pravoslavnu crkvu. Na ćošku kod stare apoteke, naslonjen jedan čovjek, puši i gleda povorku djece na ulici ispred obe crkve. Priđe mu i stade iza leđa drugi čovjek, u tamnom odijelu, gledajući njega, pa povorku. Obrati mu se grubim glasom: – „Gledaš Lazare, gledaš“! „Gledam“, reče ovaj nezainteresovano. Stranac u crnom odijelu priđe mu uhu i tiše prozbori: – Onda znaš da se ovako drži mir. Vidiš, Lazare, jedni će pokleknuti pred drugima, a i to je dio mira. Lazare, sve što vidiš dio je hranidbenog lanca najmoćnijih, u talog će otići onaj koji ne vjeruje i onaj koji krivovjeruje. Ovo je samo dio takmičenja, moj dobri Lazare. Bog sve vidi, Lazare, onaj Bog koji pobjedi onog drugog Boga što se samo isto zove. Jedan je Bog, ali onaj koji prevagne. Koji narod je klečao više pred drugom šizmom, u istoriji, taj će klečati opet, bez obzira na priču koja se servira i klimu koja se naduvava. Sve je sapunica u ovom gradu. Jedan Bog će postati balon od sapunice i raspršiće se. Raspršiće se tako što će jedan dio naroda otići, drugi dio preći, a treći dio na gliljotinu. Baš kao nekada. Mir vam želim, dobri moj Lazare“. „Dobri čovječe, samo ti radi svoj posao“. Prozbori Lazar i ugasi cigaretu na pločniku kod stare apoteke, dok se stranac u crnom odijelu udaljavao i nestao na pustoj ulici.
Slika šesta.
Na ulici malog grada između surovih kraških brda dešava se nešto čudno. Neko je izvukao okidač za protest građana koji bi trebalo da zaustavi urušavanje industrije. Naizgled idilična borba malih protiv tiranije birokratske nesposobne strukture. Scena ispred ulaza u opštinu. Jedan poveći broj građana skupio se sa pištaljkama, ideja na transparentima još čudnija, ali uliva nadu, bar filozofski, naizgled metafizički kompleksna. „Bolje sahraniti neodrživ grad, nego izgubiti rad“ Gotovo divna i jednako revolucionarna misao, surova i teška za malograđansko shvatanje većine koja živi tu. Intelektualci su daleko ušuškani u svoj ozbiljan život, nedostaju i to se vidi. Jedan protestant drži govor sa žarom Robespjera, ushićen u svom preiskrenom, ali nerazumljivom za većinu, sastavu. Mlad dovoljno da bude buntovan, ali i budala dovoljno da bude žrtva. On se dere, uzvišeno, samo njemu shvaćeno. Govori istinu, ali kome se istina danas govori.
Na prozoru svoje kancelarije, tik iznad stepenica na kojima se sve odigrava, stoji načelnik opštine sa vođom protesta. Iza stakla se vidi da vođa protesta gestakulira rukama, objašnjava načelniku nešto veoma žustro. Moglo bi se primjetiti da je kritika veoma oštra, ali taj smireni izraz lica načelnika drugačije govori. Razgovor unutra, scena druga.
„…ali ja sam vam rekao, nisam znao šta će budala da govori, odakle sam znao, načelniče, da je toliko lud. Znam da je neki jebeni pisac, ja sam samo mislio da, k'o fol, nešto napiše i meni da papir. Kunem vam se, evo, kunem se materinim stećkom (sklapa ruke i moli kao pred Bogom) da sam jutros prelistao njegov govor, nije ovo pisalo, načelniče“. Načelnik se okrenu od prozora prema vođi protesta dok napolju aplaudira gomila ljudi. Načelnik zbori intimno svom gostu i otpija čašicu rakije: – „Sićo,nema potrebe da se pravdaš, nije trebalo budalu da zoveš, ovakvi samo štete, nisu realni, evo ja ću se pobrinuti da sve prođe dobro, ti imaš moje obećanje da ćeš dobiti sve što ti treba. Nije ti trebao protest, brate mili Sićo, mogao si odmah da kažeš koliko ti duguje firma para, pa svoji smo, ja ću ti obezbjediti i ogrev…(dramska pauza, dok mu se znoji čelo u pronalaženju pravih riječi)…evo i daćemo ti kancelariju za sindikat, i sto lira da ti se nađe, pa nije valjda da si na kraj srca, a ovoga skloni za dalje, nije on za ovoga svijeta, to je fantast, budala. Svi ti polupjesnici su bolesnici, opasne meduze, mogu povući ove ljude nastrano, može neko i povjerovati budaletini…“. Uhvati ga za dlanove Sićo, sindikalni vođa, poljubi mu ruke znojave i zavapi još jednom pred izlazak obojice pred narod, dok načelnik potegnu iz flaše dobar cug rakije: – Sve ću učiniti da ga više ne gledate, načelniče, Bog vas blagoslovio…evo hajde da kažemo ljudima da smo postigli dogovor koji je dobar za sve njih…vi to znate sigurno kako (manijakalno se smije).
Na stepenicama govornik završava svoj dugi i iscrpni govor, narod traži načelnika, neki i psuju, psovke se slabo čuju, a onda tajac, vrata se otvaraju. Iz zgrade izlazi debeli načelnik u odjelu od tankog tvida, žmirka, malo se ljulja, za njim Sićo nekako ozaren, nasmijan, maše građanima. Sićo prilazi govorniku i kazuje: – „ Sve sam se dogovorio, ne talasaj, ćuti sad dok načelnik govori, mi moramo biti drugačiji, ne kao on, neka narod vidi da smo dozvolili da se i on obrati“. Govornik u čudu upita: – Šta se s njim imaš dogovarati, on je imao dosta godina da zaustavi propast, šta si to smutio, Sićo nesrećo“. Sićo unezvjeren odmaknu se od govornika, kao da ga ne poznaje i stade uz rame načelnikovo. Načelnik progovori narodu, pijanim glasom: –Braćo, ne činite to, nije hrišćanski…braćo, ne sa'ranjivajte svoj grad, braćo!!! Govornik silazi sa stepenica među narod, prate ga Sićine cinične oči.
…nastaviće se…