Otmite, da, ne trebaju navodnici, na tu “divnu” riječ. Ti znakovi interpukcije ne trebaju ovaj put, da sakriju, da ublaže pravi smisao riječi. Ovaj put nemaju šta ni sakriti. Zar se istina sakriva? Ne, nikada. Uvijek izlazi na vidjelo!
Kažu, BiH političari jedni od najplaćenijih u Evropi. Pa da, kad im se daju plate i ostali prihodi, na vrhu su piramide, hoće i oni da budu elita, da se porede i da budu među najboljima (ili najplaćenijima bolje rečeno). Pa dobro, jesu elita. Pogledajmo samo primanja u kojima uživaju, kuće, stanove, auta koja posjeduju. Pogledajmo gdje im se djeca obrazuju. Pa gdje drugo, nego u inostranstvu. Licimjerni su mnogo, kao bore se za bolji standard, da mladima ostane više, na njima svijet ostaje. Pa zašto kad je sve kao bajka (koju nam pričaju pred izbore) ne zadrže i svoju u njoj? Što bi se reklo žargonski “malo morgen”.
Pa da krenemo na neke od istina. Član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović je tokom mandata (2010 – 2014) imao platu u iznosu 5.599 KM. Približno su imale i njegove kolege Nebojša Radmanović i Željko Komšić. Malo li je?! Mladen Ivanić, kao novoizabrani član Predsjedništva BiH kao delegat u Domu naroda Parlamenta BiH, u periodu 2010 – 2014, zarađivao je 6.916 KM, kao i paušal i naknade za odvojeni život. Aleksandra Pandurević je imala platu od 5.674, a njen stranački kolega Mladen Bosić bio je jedan od najplaćenijih političara u BiH, u proteklom periodu sa primanjem od 6.497 KM. Predsjedavajući Vijeća ministara BiH Vjekoslav Bevanda imao je mjesečnu platu 4.987 KM, a članovi Vijeća ministara BiH Damir Hadžić (4.423 KM), Zlatko Lagumdžija (4.782 KM) i Nikola Špirić (5.162 KM) imali su isto tako jedne od najzavidnijih plata u državi. U Republici Srpskoj premijerka Željka Cvijanović imala je mjesečnu platu od 3.584 KM, a predsjednik Milorad Dodik 3.899 KM. Kada je riječ o Federaciji BiH, plata predsjednika Živka Budimira iznosila je 3.500 KM, dok su potpredsjednik Mirsad Kebo i njegov kolega Svetozar Pudarić imali po 3.700 i 3.407 KM.
To su, kažem samo neke od istina. Nećemo spominjati vile, kuće, stanove, prestižna auta i drugo. I kako onda reći: “Živimo u dobroj državi, sa dobrim standardom”? Da, jeste dobar ali samo za pojedine. Kod nas izgleda srednje klase nema, tu su samo bogati i siromašni. Pa kaže, napredujemo! Ma kako, mi idemo unazad. U robovlasništvu – robovlasnici i robovi, feudalizmu – feudalci i kmetovi, pa po čemu se mi razlikujemo, uzimajući u obzir postojanje takve društvene stratifikacije? Nezaposlenost raste, penzije male, plate isto (što se kaže “običnih ljudi”, koji imaju tu sreću da su našli posao), i o kojoj se bajci priča?
Žalosno je to što narod kao dijete sve vjeruje, što je spreman dati svoj glas za vreću brašna, vreću krompira, karton ulja, 100 KM… Ma zna vladajuća elita šta radi. Radi po principu: “Dovedi ih u loš položaj pa im daj nešto, neka misle da smo ti za koje trebaju glasati” (iako se to nešto već podrazumijeva u normalan život, ali hajde).
“Um političara obolio je zato što oni smatraju da im je sve dozvoljeno, dok se drugi ponašaju poslušno”, kaže jedan od najvećih mađarskih političara Đerđ Konrad. Ova rečenica govori mnogo a proklamuje glavnu tezu: DOK GOD IMA ONIH KOJI ĆE SLUŠATI I SLIJEDITI NAMETNUTO, BIĆE I ONIH KOJI ĆE TO VJEŠTO KORISTITI!
Zvuči prilično tužno, ali je djelimično i narod kriv što je dozvolio sebi to, da da svoj glas za one koji mu daju TAKAV životni standard. Dobro mu je, ništa onda…
Izvor: Klix.ba
* za konkurs