Zima je i gledam je dok spava. Čini se posve mirnom. Beživotnom. Samo na trenutke se
oda kad plućima pahulje udahne. Otima mi sreću, a i dalje je zaljubljenim pogledom
gledam. Razmišljam o veličanstvenosti spoja nje i njih. I kako druge joj praštaju, okružuju
priželjkujući da budu sljedeće. Ne strahujući svom kraju, već žudeći početkom u njoj.
Gledam smaragdno zelenu krivu liniju, bijele okvire koji je prkosno prate i vidim liniju
otkucaja srca. Na ponorima ustreptalo, u dolini smireno i iako golim okom posmatrano
opkoljeno granicama, slobodnije od hladnog vjetra koji me sad grli. Srce koje je
otkucajima bosansku zemlju oblikovalo prema svojoj liniji, trudeći se ostati pitomo u
grudima i kad su uzdasi dah otimali.
Otkucaj i mog srca se smiruje, usklađuje sa njenim, vjetar se stišava i u trenutku počinjem
da shvatam. Osvještavam se saznanjem da sam i ja dio nje. Dio nečeg toliko velikog u
posve malenom svijetu oko nje. Njen sam dio. Ona je moj dio. Skoro pa se čini da je tako
bilo oduvijek. I prije nego što je prvi put vidjeh. I dodirnuh. Kao da je sa prvim dahom tako
već bilo. Bez izbora. A kasnije, sa odlukom je došla i ljubav. I saznanje da je tako.
A sutra trebam da idem. Kako se to radi? Postoji li negdje knjiga sa uputama – kako
ostaviti Unu?
Kako ostaviti nekog toliko voljenog? Da li trebam da onako dramski isčupam taj dio koji
je njen i krvavog na obali ga ostavim, da ga uzme nazad ako poželi ili ostavi tu kao simbol
izdaje? I ako trebam, koji je to dio? Da li je to koža koju dotaknu? Da li su to prsti koji nju
dodirnuše? Da li su to pluća koja je udahnuše? Samo da znam – koji dio je, lakše bilo bi.
Nakon pakovanja kofera, oproštaja sa svim drugima koje volim i knedlom u grlu, to bih
uradila. Bio bi to samo jedan u nizu dijelova sebe koje ostavljam. I vjerovatno tako otišla
bih, bez osvrtaja, bez ljubavi jer ona ostala bi u tom što ostavih njoj. Ne bi falio dodir. Ni
miris. Ni prijatan hladan zagrljaj ljeti. Ne bih se sjećala. I uredu bilo bi.
…
Zima je i gledam je dok spava. Godinu dana kasnije je. Promijenilo se. Zemlja pored nje.
Zrak pored nje. Ljudi pored nje. I ja pored nje. A ona stalna je u svojoj nepredvidivosti.
Ona ista je u svojoj jedinstvenosti.
Otišla sam. Daleko od nje. Daleko od svega što nju ne voli. Nju, nju sam sa sobom
ponijela. U sebi ostavila. U nju sebe prepustila. Da bude početak u njoj. Moj sa njom. Moj
bez nje. Otišla sam. Daleko od nje. Ali s njom. Nju ne ostavljaš. S njom postojiš.
Pitaju me ovdje gdje sam: kakva ti je Bosna zemlja? Kad poželim jedino dobro o njoj reći,
ja im Unu pokažem. Pokažem im slike otkucaja njenog srca, zemlje koja pod njenim
dodirom oživljuje, ljudi kojim njenim postojanjem u njima bolji i bogatiji su za svaki njen
zagrljaj makar i bio tuđi. Neki zagrljaji imaju vrijednost i kad ih mi na svojoj koži ne
osjetimo. Neki otkucaji srca daju utjehu i kad ih ne čujemo prislonjeni na grudi.
Dok gledam izraze divljenja na njihovim licima, znam da ne vide ni početak onog svega
što ona je. I sa osmijehom u sebi govorim: "Danas, tehnologija je mnogo šta uspjela
dokučiti. Uhvatiti Unu onakva kakva je tople ljetne noći dok sjediš na obali, još uvijek ne."
Sad znam jednom zavoljeti Unu je: nikad ne moći ostaviti je. Vidjeti Unu je: zauvijek riječi
o njoj tražiti, a dostojne nikad pronaći. Dodirnuti Unu je: s njom u istom dahu udahnuti. A
ko jednom uspije to – sretan je. I dosta je.