MANTRA
Otjelotvori me, otjelotvoriću te, otjelotvorićeš se, otjelotvorićemo se. Pretvaram riječi u realnost, ali ne ide mi od ruke. Samo sam želio da od vode načinim vino ili bar pivo. Gledam u čašu vode, česmovače, ne pije mi se, ružna je i muljevita, mlaka i bljutava. Prije ću se pretvoriti u kukca kao u priči Franca Kafke, ali mene muče i dalje neke druge motivacije preobražaja. Želim da pijem otjelotvoreno. Želio bih da imam svog ličnog Isusa. Ne mogu, shvatam, nisam u igri velikih igrača. U takvoj atmosferi želje otjelotvorenja mentalnim i transcendentalnim naprezanjem očnih jabučica sam se sjetio Depeche Mode i one stvari koja mi se kao podloga ritualu provlači negdje u lobanji dok mi dogorjeva cigareta iz iste;
„Reach out and touch faith
Your own Personal Jesus
Someone to hear your prayers
Someone who cares
Your own Personal Jesus
Someone to hear your prayers
Someone who’s there…“
Ja ponekad sam sebe ne čujem, a ne vjerujem da je utom mom otjelotvorenju iko blizu da to čuje. Neki lični bog i neke lične mantre su samo moje uobrazije i levitacije gotovo na pola sna, a ne snažne vibracije u cilju da se išta promjeni. Voda neće postati vino, za sve to krivim sebe i one koji su mi krivi što krivim sebe. Nikada nisi kriv za sve što ne možeš, kriv je onaj koji ti nije stvorio uslove da možeš nešto mjenjati. Jalova keruša se ne koti, baš kao i država u kojoj je sistem napravljen po modelu samopojedanja. Kao krmača koja jede svoj okot. Nije riječ o samsari i meditaciji, ustvari ovdje ja nešto drugo govorim. Nema veze, zna onaj ko je u istim govnima.
Da, govna. Živim u gradu gdje su ljudi postali polako ovisni o otvorima na svom tijelu, na oralno i analno export-import zadovoljavanje. Kvalitetnije se analno prazniti kad je oralno unešeno dosta slatkih kolačića i holesterolskih hrskavih korica prasetine. Do kolačića se stiže gaženjem po svemu što vrijedi. Samo zamislite kako je dobro danas ručati ćevape, gomilu ćevapa, kamion ćevapa, zasirati se od ćevapa, i ne obraćati pažnju na vodu koja nosi ljude, kuće, nečije njive, nečije jebene šljive. Koji će mi to kurac, da mislim o vanrednim okolnostima. Treba ići na skandalozne mjere odbrane sopstvenih šupljina, sve to treba zatrpati holesterolom.
PREOBRAŽAJ FORME I ZNAČAJA KROZ LAKMUS PAPIR
Ustao sam sa stolice, prekinuo otjelotvoravanje kvazi-svetačkih mantri i prizivanje transcendentalnih pretvorbi vode u vino. Ne ide pa gotovo. Prilegoh da se odmorim. Sve mi je jasno, samo treba da primjenim model, ne čitati, ne pisati, ne filosofirati ! Treba jesti sve što ti dođe pod ruku, treba pišati u tikve sa političarima, kakva kritika i kakva pitanja. Treba ustvari „FiloZofirati“ (zοφoς – mrak). Smračilo mi se nekako u sobi, a i ne mogu da pomjerim tijelo, kao da tonem u vir. Čujem glas…
>Brate, mrak je ovako živjeti, ništa te ne boli, sve kao da te se ne tiče. Odeš u obližnji ured stranke, ali ne svake, već one koja uspješno jede ćevape minimum desetak godina i uzmeš člansku kartu. Tu će da ti pokažu svoj program, dadu ti letke na kojima su lica tvojih sugrađana koji imaju sigurne poslove i statuse političkih imuniteta. Još ako je izborna godina, ima da poneseš brdo flajera i da ih dijeliš po komšiluku. Ako te neko napadne i prekori zbog toga, taj nije normalan, takve treba u ludnicu, jer su govna i ne vole te dobre ljude koji su ti obećali posao i dnevnicu za izbore. Sigurno dobijaš, isto kao i ono od još juče što ćeš dobiti. Ovi koji se bune nešto, oni su osuđeni na glad, njihove ideje su propale i njihova lica su suvonjava, a možda su nadrogirani i u svemu tome samodestruktivni. Znam ja jednog takvog luđaka koji stalno nešto piše i sve što piše u službi je nekog tamo đavola, jer đavo ne voli kad ljudi jedu ovako kao nas dvojica dok pričamo, a taj maleriše naše sugrađane bogodarene i omalovažava njihova obećanja nama svima, tebi druškane.
Treba poslati ljude po njega, treba ga u sanatorijum strpati, nije sposoban da se povinuje životu i prihvati sistem. On bi da baca drvlje i kamenje. Ko je on da se tako kao životinja ponaša, a da naša zajednica trpi njega i njemu slične mudrovčine i zagovarače nekih iskonstrujisanih opasnih frekvencija. Sve to treba… fik fik… pa da vidiš kako bi se smirili. Sa takvima treba hladno, ali oprezno i ne razgovarati puno s njima, imaju oni urokljive oči, svašta mogu da ti nabace i načaraju.
Sjećam se jednom da je taj manijak pisao u nekakvim novinama kako vlast ne zna šta radi i kako narod ova vlast laže, uvijek je smrknut i talasa i tamo gdje nema talasa. Pa ko još normalan toliko mrzi svoj grad, a znamo šta je onaj… „alo pisac“ rek'o; Svaki grad je dužan….ne…svaki čo'ek treba da se brine za svoja usta u svome gradu…ili ne… ma jebem li ga, uglavnom nešto kao da mi treba da zadovoljimo svoj grad, a zadovoljićemo ga tako što ćemo vjerovati svojim ljudima, jel tako? Pa koja bi budala sebi skakala u drob osim tako tih nekih piskarala koji se vazda nešto bune. Kao da bi nam bilo bolje s njima, ugursuzi i namćori. Zna vlast šta ljudima treba, nemoj se zajebavati. I kad ti ne da vlast ono što te sleduje, to je zato što ti ne treba odma’ i što bi te to pokvarilo i što je zakon naopak. Jebeš zakon, ko još normalan poštuje neku knjižurinu, treba biti čo'ek pa reći istinu, jel da? E, da, a ne zakerati i kukumakati, dizati paniku. Treba, se jeb’o ga ti, snaći. Snaćeš se kad ćutiš i radiš kako vlast kaže, jer da ti nešto valjaš ti bi bio vlast. reba se procijediti kroz sito i rešeto pa onda reći, isfiltrirati i definisati misli, a ne ko Maksim po diviziji lupetati na sve i svakoga, a pogotovo ne na svoje sugrađane. Ko ti je kriv kad si nepodoban, a i brate mili, ko ti je kriv što čitaš neke knjižurine i misliš da si boga za muda u'vatio. Pa da…pa da… pa da… pa daaa! <
BUĐENJE IZ POPODNEVNE DREMKE
Uh, nešto sam gadno sanjao. Sanjao sam kako čitam „Skandal“ i sjedim u kafani sa predsjednikom opštine. Naručio je ćevape za mene i flašu piva. Ja pijem pivo, a ono lijepo, mjehurići se komešaju, a on, dok ja jedem, nešto medi i priča o partiji i nekim negativnim novinarima, piscima, nekim „šupljim tikvama“ a ja uživam i jedem ćevape, a on me pomilova po kosi i ja se zaljubih u njega kao nekad kad smo svi bili zaljubljeni u Maršala. Ma i liči mi u snu na maršala pokojnog, sve je nekako isto, samo nešto fali, al ne znam šta. Bože me oprosti, kao da sam nastran, ja ga volim, a on me onda odvezao kući u svom autu, a auto crno, kao ono pogrebno, ima i neke čipkaste baldahine smeđe boje na tapaciranom dijelu oko prozora kao ukras. Predsjednik Opštine blijed kao krpa iz varikine isprana, sa očima bez nade, sa očima bez sjaja, mačijih zjenica i kozijeg osmjeha. Nije to ustvari on, to je neko drugi, Tito…sigurno je Tito. I tako, ostavio me na kapiji mašući mi Tito sa rukom na feder koja se klati iza poluotvorenog šibera.
Sada sam ljut kao bijesan pas, drndam po kuhinji, izvlačim šoljice, zvecka porculan, pada na pod i puca u hiljade komadića. Uzimam veliku vojnu JNA plastičnu šolju za sutlijaš i sipam šećer. Iznervirao me brate mili Tito ili predsjednik. Svejedno, neki predsjednik jeste sigurno. Nastavljam vodu za kafu i podrigujem na ćevape. Ili mi se čini ili sam ih u snu stvarno jeo. Prosto da čovjek ne povjeruje, kako i snovi, ako su lokalni obećavači u njima, mogu da bivaju toliko ubjedljivi, da i na javi imaš osjećaj da si stvarno jeo ćevape, a da ne govorim o mantrama koje su pričali.
Umm, Aumm !!! Kao da je droga, bog te spržio, kao jebena droga. Oni su naši lični Isusi, mesije,vjesnici nadolazeće plime. Ustvari plivati smo naučili, sad je red da popušimo lulu na obali. Godina je majmuna, ta godina svake dvije godine nastupi kada se oras izvlači iz kutije sreće. Kao i onaj afrički orangutan koji kad stisne šaku uzevši plod iz šupljeg drveta, ne može da se sjeti da plod pusti pošto je pohlepan, a ruku izvući ne može stisnutu, pa ga skeče lovci. Jebi ga, orah je orah, vredi ruku u drvo zavući i ovih izbora i uzeti naforu, hostiju il šta već. Obećanja dolaze u liku ikona sa uličnih „bilbordoždera“ trajno postavljenih u stilu Staljina. Mi smo uvijek imali i znali da cijenimo velike glavate političare. Što je veća glava i guta od kravate, to je snažniji autoritet. Takvo čitanje ikone su rušili upravo ovi, da bi samo zamjenili postere kao da nam se rugaju u lice najbizarnije, perfidnije i ruralnije, napravivši od ovog, malog grada sektašku komunu u kojoj vlada vrač. Tvoje je da nemaš ništa, jer debeli bog može da ima tebe, a ti ni samog sebe.
Otjelotvori me, otjelotvoriću te, otjelotvorićeš se, otjelotvorićemo se! Govorim opet nad čašom vode, da se dogodi čudo. Zaista vjerujem u čuda, jer u drugo ništa ne vjerujem, sve je već viđeno i sve se vrti u krug.
Kevo, jel potpisan sporazum o lječenju?… ah jeste..baš se ne osjećam dobro po pitanju suživota, trebao bih do Banja Luke da mi otvore glavu i vide šta je ostalo od tolerancije u meni….a kevo jel Doda jebo mater buli?.. jeste juppppiiii!!!!… sad ćemo da se igramo četnika i indijanaca, a Šeki će da dođe i podjeli strele i lukove. Možda vaskrsne Sloba i Arkan pa da nas ponovo šiša Ceca frizerka vojnika. U jebo te, ozbiljno sam oštećen, svrcio sam od prošlosti, a budućnost nemam.
Ljepo meni kaže televizor, „što si takav, uzmi tabletu i vjeruj mojim očima“, a ja ne poslušam, pa onda imam grdnih problema sa logikom!.. Ufff… vide ovo!
Mama!!!…. šta je ovo, pa… postao sam bubašvaba!
Aj sad razgulite, šta ste se tu nabili, ne igra mečka !!!