Otcijepi se više!

Erzsebet / 01. Februar 2010

Mile, otcijepi se već jednom!

Mile, nemoj, ja ću ti presuditi!

Ponovo, nakon što sam dobro razmislio, pišem o svom omiljenom državniku, čovjeku kome se vjeruje, čovjeku koji nikad nikog nije prevario, čovjeku koji svoj narod voli iz dubine duše i nikad ne bi radi privatnih interesa sprski narod u BiH odveo «grlom u jagode». To je čovjek koji je volio i Jugoslaviju, ali ona se, eto, raspala, pa više nema državu do koje mu je stalo. To je čovjek koji toliko ne može prežaliti tu lijepu Titovu tvorevinu, da ne može ni navijati za Bosnu i Hercegovinu, u kojoj je rođen i koja mu je sve u životu dala. To je čovjek koji je čovjek iz naroda, jedan običan, prosječan Bosanac, koji jedva poznaje i svoj jezik, kako god da ga mi zvali, a kamoli da priča engleski ili ruski. To je čovjek koji se ne zna izražavati, pa stalno zamuckuje prilikom bilo kakvog govora, koji kao papagaj ponavlja jedne iste fraze koje i njemu vjerovatno više glupo zvuče. Mile je tipičan narodski čovjek, malo pismen, malo politički osviješten, malo nenormalan radi PTSP-a, malo nekontrolisan kad ugleda Arijanu Saračević, malo lafčina kad treba «spustiti» novinarima FTV-a itd. Jednom riječju, «malo»... Malo je toga što Dodik zna, malo je toga što je on naučio tokom ovih svih švercerskih godina, a malo je toga i što će naučiti narednih godina. Pa takav nam i treba, narod i jeste ogledalo vođe.

 

Elem, da se malo osvrnem na buduću državu Republiku Srpsku. PDP nam je nedavno dao podršku, pa i njih možemo svrstati u isti koš s nama (iako sad nešto drugačije govore), SNSD-ovcima. Mile je već poklopio one uhljupe iz Socijalističke partije, a Čavića ćemo već nekako srediti da ušuti. Kada proglasimo konačno nezavisnost, živjećemo nadasve bolje, slobodnije, bogatije, srpskije i ljepše. Jeste da nas ni Srbija neće priznati, ali koga to briga, lobiraćemo po Africi, kao što to rade Tači i ekipa s Kosova. Od njih se bar mogu takve dobre stvari naučiti. Kada budemo konačno imali državu, bićemo kao i ti mrski Albanci i imaćemo dvije vlastite države, možda i tri ako se razmnožimo u Crnoj Gori dovoljno. Makedonci ionako ne postoje, a Bugari su naša braća, o Grcima da i ne govorim (to što su odmah priznali BiH, oprostićemo im). Rusi će jedva dočekati da nas podrže, pa će po prvi put nakon kosovskih bitaka pružiti podršku Srbima na Balkanu. Pa bilo je i vrijeme, ipak nas šesto godina podržavaju prećutno, vrijeme je da braća Rusi urade nešto i konkretno. Hrvatska... Možda će se buniti, ali ionako su to sve Srbi, koji su pokatoličeni, a dovoljno imaju i svojih problema oko korupcije bivšeg premijera i pravde koju najavljuje Josipović. Neće valjda krenuti na nas. Pa kad malo bolje razmislim, nas milion i po Srba će biti sasvim dovoljno samima sebi da nam bude bolje. Ako nam Federacija BiH uvede vize, od Trebinja do Banjaluke ćemo ići deset sati, preko Bijeljine. U Hrvatsku svakako nećemo htjeti ići, a i Crna Gora nas je već izdala, tako da ćemo i njih bojkotovati. Srbija će nas podržati u četiri oka, ali neće smjeti javno radi Evropske Unije, pa ćemo za nekih 200 – 300 godina moći i tamo izletovati. Ipak, imaćemo svoju lijepo državu, od Drine do Une, od Save pa skoro do mora. Ili je to ipak balijska himna... A da, ne smijemo to koristiti, nego ćemo već smisliti neku drugu.

UltraPhoto

Kada budemo imali državu, ona će biti najnepravilnijeg mogućeg oblika na svijetu. Možda je jedino Azerbejdžan manje pravilan, jer nema teritorijalni kontinuitet, ali i to ćemo zanemariti. Sva državna ministarstva ćemo halaliti muslimanima, pa ćemo ponovo graditi državnu administraciju. Mileta ćemo proglasiti vječnim šahom, i zakonski ćemo ugraditi da smije krasti koliko god hoće, pa će mu i to dosaditi. Bitno je samo da imamo državu. Iako ćemo biti nadomak Sarajeva, neki od nas neće moći ući u svoj rodni grad. Postavićemo zid. Pa zidovi su u civiliziranoj Njemačkoj postojali nekad, to je oličenje našeg naroda, da postavlja zidove, jer zašto bismo živjeli s muslimanima i Hrvatima, kad smo toliko različiti. Toliko smo različiti da se to jednostavno ne može opisati. Jezik ćemo zanemariti, navike takođe, izgled je isti, ali koga to briga, svi imamo turske, ugarske i druge slične gene, ali nema ni to veze. Mi smo Srbi, kako reče Ljubić iz filma «Turneja», što na sanskrtu znači nebo, pa je samim tim to dovoljno. Doduše, ni kroz Istočno, pardon, Srpsko Sarajevo, nećemo moći proći kako treba, jer je onaj dio ceste iznad Vraca u Federaciji. Moraćemo izgraditi novi put. Kada napravimo državu, nećemo više morati slušati strance, nego ćemo sagraditi državu iz temelja. Pravićemo radne akcije, kao u lijepo doba Jugoslavije, kad je Mile, pardon Tito, to sasvim lijepo uredio. Kada napravimo državu, automatski će se otvoriti nova radna mjesta. Niko nam neće dati nikakve grantove, ali koga to briga, a za rad će nam plate biti dvije – tri marke, kao i devedesetih u Srbiji. Zato ćemo se baviti sivom ekonomijom, ionako sam prodavao devize i 1990. godine, pred hotelom Evropa. Napravićemo eure sami, falsifikovati kao što su Crnogorci radili. Ne znamo mi za inflaciju ionako, a ako je grčka vlada mogla falsifikovati podatke o inflaciji, možemo i mi. Pa ja jedva čekam da napravimo tu našu zemlju, koja će se Srpskom zvati. Nema veze što će to biti nakaradnija tvorevina od Kosova, nema veze što će nas Mile tek onda napraviti budalama, ali daj nam državu više. Pa za šta smo se borili i prali noge kao Risto Đogo, oponašajući i ismijavajući abdest? Kada napravimo državu, pa neka nemamo nikakvu podlogu za to, ali bitno je imati zastavu i grb, zar ne? Iako imamo mnogo nepismenih u toj našoj Srpskoj, sve će se to promijeniti kada konačno budemo imali državu. Pa ta država je sama od sebe blagodat, ne treba mi ni posao, ni državne institucije, ni more, ni turizam, ni ekonomija, ni škola, ni njiva, ni traktor, ni normalna cesta, ni regres, ni putovanje, ni jezici, ma ne treba mi ništa... Samo da imamo državu. Kad malo bolje razmislim, ni Mile Dodik ne zna jezike, a rijetko gdje i putuje. Pa da, to je narodski čovjek, već smo zaključili to u gornjem dijelu teksta. Pa nije mi jasno šta više čeka. Nije valjda da nije shvatio da će mu cvjetati ruže kad se otcijepi? Ma nije on previše pametan, ali morao mu je neko reći da će nam svima biti ljepše. Moji će žena i sin odmah dati otkaz u Sarajevu, gdje inače rade i vratiće se njivi. Pa ljepše je sve to, nego da smo stranci u ovoj nekakvoj BiH, koja nikad nije postojala. Pa Mile, daj nam više zemlju, pa kad mi dijete zaplače, da ga nahranim nacionalnom zastavom. Jebo mlijeko i hapice, gurnuću mu grb RS-a pod nos, dovoljno mu je i to. Nemoj me još i ti razočarati, pa zbog tebe ću prežaliti i rodnu Čengić Vilu, i Želju, i prijatelje koji me ni 1993. nisu tjerali iz stana, i mrtvog Kemu koji mi je život spasio kad me Caco došao upucati, i sve ću to sjebati, samo daj da imamo državu. Ta država će biti i sportska velesila. Jeste da niko s nama neće htjeti igrati, kao što neće ni sa Sjevernim Kiprom, ali igraćemo sami sa sobom. Pehar je pehar, gdje god da ga osvojiš. Jeste da će Supić, Misimović i ostali Srbi vrlo rado igrati ipak za BiH, ali imamo mi i naše ljude, kao što su Regoje iz Slavije ili Dizdar iz Borca. Pa imamo i košarkaša Bodirogu, i fudbalera Koromana, koji će nam pomoći i odmah će se vratiti u našu Srpsku. Ne treba njima karijera, radije će pomoći svom narodu. Pa svaki normalan Srbin tako razmišlja. I Mile Dodik će odmah doći, čim se vrati iz Rusije, gdje će kao bjegunac završiti radi privrednog kriminala. A i ako ne dođe, ima njegov sin, koji je već sa osamnaest dobio tri miliona za razvoj. Pa razviće nas sigurno, ima on taj šlif k'o i babo mu. A i ako nas ne razvije, razviće sebe sigurno. Mi ćemo se snaći, već tu i tamo. Pa kad moji daju otkaz u Sarajevu, biće nas više da razvijamo biznis, ovdje na Palama. Pale su vazda bile turistički dragulj, i mnogo muslimanskih kuća je ionako ostalo ovdje. Doći će nam turisti. Doduše, ne znam odakle, ali doći će. Pa Mile će poslati Ruse. A da, nemamo aerodroma nigdje, osim u Banjaluci. A nije baš zgodno doći na Pale preko Banjaluke. A nemamo ni željeznice. U autobusu Romanija – transa prokišnjava, ali nije ni u filmu «Ko to tamo peva» bolje. Pa strpićemo se, imaćemo krmad i ostalu stoku u društvu, zagrijaće nas ovčije runo. Kada se odmaknemo od razvitka Hodžine Albanije, valjda će krenuti nabolje. A i ako ne krene, svi ćemo se hraniti idealima. Za ideale ginu budale... I Balkanci. To je dosad uvijek bilo tako, a ja sam Balkanac, pa i ako poginem, ostaće mi troje djece i žena, odgojiće ona njih.

 

A i ti Bošnjaci, ili kako se već zovu, možda i oni zagrizu, pa ne dadnu raspad BiH. Šta ćemo ako rat počne? Pa mi smo junački narod, ali nema više JNA da nas štiti. Doduše, oni se odbraniše od pete svjetske sile, sigurno bi nas sada grubo porazili. Miletov sin se sigurno ne bi borio, nego bi studirao u Engleskoj, kao što je to i kralj onomad uradio. Kad malo bolje razmislim, vjerovatno bi se još neko uključio da nam ne dadne tu našu državu RS. Možda bi Borac opet igrao u jugoslovenskoj fudbalskoj ligi, ali sumnjam da bi ih sad puštali da ne ispadnu iz lige. Ako bi Amerika opet intervenisala, šta ćemo onda... Pa nemamo ni vojsku. Samo ovo malo policije bi nas branilo. Ono malo četnika s Ravne Gore i nisu kakvi ratnici, oni su se razbježali i u prošla dva rata, čim je neko jači nailazio. Kada malo bolje razmislim, možda bi Banjaluka odmah pala. Avaj onda, nemamo nijednog grada, osim ovo malo kasaba Bijeljine i Trebinja. A Trebinje blizu Dubrovnika, pa jedva bi čekali da se svete. I ono bi palo bez treptaja. Ostaje nam onda Foča, Gacko, Doboj, Nevesinje, Bijeljina i malo sela oko Sarajeva. Ali i u Foči je onaj izdajnik Krsmanović načelnik, on bi se garant pripojio toj nekakvoj BiH. A šta ćemo s Dobojem, pa tamo muslimana koliko hoćeš, morali bismo halaliti i Doboj. Ostaje Bijeljina s Pavlovićem kao jedinim bogatim čovjekom tamo. On će nas spasiti. Možda i Bobar. Ma neće, oni bi mamu za pare prodali. Kad malo bolje razmislim, pa i nemamo mi baš neke šanse u tom nekakvom eventualnom ratu, koji bi pokrenuli Silajdžić, Komšić i ekipa. Možda da se odmah predamo, pa da živimo u miru. Ali onda nema ni entiteta, a ovako ga imamo. Kad malo bolje razmislim, možda da se i ne odvajamo. Mile, pa daj čovječe, šta ti je, i meni kao laiku je jasno da ćemo otići u krasni helać ako se odvojimo. Pa Mile, nemoj molim te praviti ove gluposti više. Imam lijepu ženu i djecu, rade u Sarajevu, niko im ne pravi probleme, a i kako ću Keminoj ženi na oči, ako se odvojimo, pa ta mi je žena čuvala stan u ratu od raznih probisvijeta i kolekciju srebrenih dječijih automobila nije rastopila i rasprodala. Pa Mile, poslušaj dobre ljude šta ti kažu, nemoj nas sakatiti i praviti tu nekakvu kvazidržavu, koja će ličiti na Etiopiju ili Somaliju. Jedino se onda možemo piratstvom baviti, a i to ne možemo, jer nemamo more. Pa Mile, ne možemo sami sebe pokrasti, i tebi je bolje uživati u blagodatima stranih para, istih tih stranaca koje proklinješ da odu. Neka ih, Mile, neće te dirati, samo se malo unormali. Imam ja rođaka psihijatra, izliječićemo i taj PTSP. A ustvari, nisi ti rata ni vidio, pa ne možeš ni imati PTSP. Ti si i tad švercovao cigare s Đukanovićem i ekipom. Ma ja bih te sad, kao što je onaj Berluskonija, da ti izbijem dva zuba, mater ti profitersku... Koga ti više farbaš sa svojim pričama o referendumu? Mogli smo lijepo živjeti, kao nekad, u vrijeme Juge, kad smo svi bili braća i sestre. Ne otcijepljuj se Mile, ja ću ti presuditi.

 

 

S nepoštovanjem,

Goran Resanović

Prevareni Srbin koji je 1994. otišao iz Cacine jedinice u Vojsku RS-a (s tim da bi bio prevaren i da je ostao, da ne bude zabune)


Od istog autora

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.