Dio emisije „Aspekt“ u kojoj voditeljica i autorica Vanja Furtula prekida sagovornika dok priča o tome da nas je sve manje i da nam spasa skoro pa nema sa pitanjem da prokomentariše „veliku pobjedu SNSD-a“ samo je detalj u nizu propusta javnog servisa Republike Srpske.
Sa javnog, našeg, servisa čuli smo sve i svašta. Da je Republika Srpska bolji dio Balkana, definitivno bolji dio Bosne i Hercegovine. Prenose se izjave sa skupštinskih govornica o tome „ rastu plate, smanjuje se broj nezaposlenih“. Argumente koji bi ove izjave osporili ili bar ponudili tu famoznu „drugu stranu“ na koju novinarski kodeks obavezuje ne čujemo nikad. Plaćamo, gledamo ili ne gledamo pa se čudimo, lajkujemo, šerujemo i tako do nekog novog gafa, neke nove Vanje.
Nije ovo priča o Vanji, ona se samo ovaj put našla u fokusu. Njeno pitanje, ostrašćeno, neprofesionalno i nedopustivo samo je dio manira principa na kojima počiva javni RTV sistem u Bosni i Hercegovini. Nije valjda da smo zaboravili kako Zlatko Lagumdžija uređuje prilog jednog od novinara sa Federalne televizije? Pa smo čitali i dijelili otvoreno pismo jednog od novinara RTRS koji je zbog neviđenog političkog pritiska dao otkaz. Bio je poput heroja u ovo vrijeme kad dignitet profesije ne znači ništa sem fraze koja lijepo zvuči u svečanim govorancijama. Kad se taj isti novinar, tako hrabar i nezavisan vratio u tim RTRS-a među sav taj pritisak, nije bilo pisma. Ni otvorenog ni zatvorenog. Ma, nismo ni vidjeli da je RTRS raspisao konkurs za prijem novih/starih novinara (kad ste uopšte vidjeli konkurs za javni servis?). A sve to moramo, po zakonu da platimo mi. Plaćamo, ne pitamo ni zašto ni čemu ni kako ni odakle.
Oni koji pitaju kolike su plate novinara koji ponosno u kameru izgovore, skupa sa predsjednicom Vlade da je od velike pobjede SNSD-a na opštim izborima Vlada uspjela da nam produži životni vijek, dobiju odgovor da je to poslovna tajna. Tu tajnu štiti, kako tvrdi direktor RTRS Zakon o zaštiti ličnih podataka. Naše plate su javne, bar u procjenama, 500 KM, nezvaničnim, realnim. Statističke, zvanične kažu nešto više od 800 KM. Koja god bila tačna, za život nije dovoljna. No, za RTV taksu mora da ostane jer zakon je zakon.
I šta mi uradimo na sve ovo? Ćutimo, ismijavamo, upiremo malo prstom pa se prebacimo na novu aferu ili afericu. Čekamo vizu za Ameriku. Ne ličnu vizu, sa ovih 500 maraka ni do susjednog grada ne možemo ali ide predsjednik pa navijamo da je dobije. Ili da je ne dobije, zavisi već iz kog tabora navijamo.
I budimo iskreni pa priznajmo da volimo kad je na meti, opravdanih kritika, žena. Koliko samo govora mržnje, nedopustivog vrijeđanja možemo pročitati u komentarima ispod vijesti o ovom Vanjinom propustu. Sjetimo se samo „afere“ Biljane Knežević i vrućina.
Postajemo kao oni koji ostvaruju „sjajne pobjede“. Bahati, bezobzirni, obuzeti sobom jaki samo nad slabijim. Zato valjda i bilježe takve „sjajne pobjede“.