“Tata, pa opet isto. Mama se jako ljuti. Kaže da si po ovom ledu otišao i napravio rezidbu loze u vinogradu pokojnog Pere. Skršiti ćeš se tata, osamdeset četvrta te gazi. A Pero je ionako odavno dva metra pod zemljom. Neće ni vidjeti taj vinograd kojem svake godine daješ život. Znam tata da se rezidbom produžava za još jednu godinu život Perinog vinograda. Ali skraćuješ svoj. Led je, hladno je, a i mama se nasekirala”
S druge strane žice opet isti smijeh.
“Znaš kćeri, ako spasimo jedan vinograd, spasili smo ovu cijelu našu državu”.
Smijem se i ja. Jer ga već vidim. Vinogradar, uspravno korača kroz tužne instalacije vinograda u našoj zlatnoj dolini Hercegovine.
I obrezuje tuđe, napuštene vinograde, da žive još godinu dana.
I zapitam se, ali stvarno, postoji li veći aktivizam od toga. Jer to je aktivizam bez medijske pompe. Za koji nikada neće dobiti nagradu. No, njemu je život nagrada.
On spašava sve korovom obrasle vrijednosti ove jadne i bijedne zemlje. Pokušava joj vratiti život kroz taj simbolični čin.
Jer bez zelenih oaza vinograda, od kojih je živjela jedna cijela regija, umire život ove zemlje. Na koljenima, opljačkan narod bespomoćno kleči. I nijemo gleda.
A on se ne da. Jer voli ovu zemlju. Čovječe, ne samo da je voli. On još vjeruje da postoji nada. Da će se mijenjati zakoni, da će se mladi okrenuti poljoprivredi, da će jednog dana netko preuzeti Perin vinograd kojemu je darovao život svake godine. Da će se zazrcaliti grozdovi u boci izvornog, hercegovačkog vina.
Još od djetinjstva, moj idol je moj otac.
Nekada kao klinka sam mislila da su ljudi s četrdeset već slučajevi za gerijatriju. Ali kad bih njega pogledala znala sam da si mlad dokle sam to odrediš.
A on je mlad, ono pravo mlad. Jer daruje život svojoj i tuđoj zemlji. Da ova Zemlja još diše.
U čemu je tajna mladosti?
Postoji samo jedno pogonsko gorivo – ljubav. Vjera u ljude, u dobro.
I kad vas žestoko zajebu – vjerujte.
I kad vas slažu – vjerujte.
I kada mislite da nema dobra na ovom jebenom svijetu – vjerujte.
Jer bez vjere čovjek je hodajuća olupina.
Zato, u ove januarske dane, kad su utihnule novogodišnje petarde i splasnula blagdanska euforija, ako slučano pomislite: “Uhhh..još jedna godina više na kalendaru”, sjetite se moga oca.
Da, postoje kalendari.
Ali ne oni na zidu.
Kalendari u srcu.
A ono nema bora, nema sijedih, nema godina.
Zato broji srcem. Vjeruj.
Zajebi kalendare.
Zajebi rođendane. Satove. Datume.
Ma zajebi Nove godine
Ostavi srce na miru.
Ono je uvijek mlado.
*Za konkurs