Jedina moja, iz pjene rođena, svaki put kad zažmirim iznova proživim sva tvoja sjećanja vremenom uklesana na mojim kapcima. Krijem svoja osjećanja prema tebi pa kažu da te ne volim, da te mrzim – ne znaju.
Zar je potrebno da vičem ljubav kad sam jednostavno tu? Stojim ponosito kraj tvoga uzglavlja pa govore da likujem tvojoj propasti – lažu! Zar nije dokaz da te branim i to što ne aplaudiram raspadu? Istina tvoje propasti počiva na rukama svih onih koji su te imali, onih koji te imaju i onih koji će te imati, ali ne na mojim.
Tvoja krv je vrela, jer to je krv hiljada, hiljada kojima je ljubav prema tebi bila kobna pa su svojim stradanjem i tebi podigli spomenik i, zbog toga, ta krv kipteći juriša žilama tražeći utočište. Ali ne nalaziš spokja pa živiš i mreš u istom danu, padaš u ponor i dižeš se. Gola, bosa, gladna i žedna se boriš i nekako opstaješ. Oduvijek na raskršću svjetova stojiš, šibana vjetrovima i olujama, mučena, iznurena, ali se i dalje nesebično daješ, svima jednako, bez izuzetka i bez žaljenja.
Boli me kad te gledam takvu, dala si sve onima koji te nagrizaju i sakatim srcem ti nude ljubav. Ljubav koja je postala samo besprekorno-beskorisna riječ, siledžijski ispisana na tvojoj koži, riječ od koje će zauvijek ostati ožiljak da se sjećaš Nas, svoje djece, svojih ljubavnika i naše memljive veze. Ali, ja nisam dio većine, ja, drhteći, sa strane posmatram kako se ljigavo volite, u mraku tumarate, preplićete i prljavim prstima dodirujete dok istovremeno žudiš čedomorstvu i strasti. Plod toga su nakazna bića, bez ruku i nogu, samo usta koja će te, na kraju igre, pljunuti sa vavilonskog pijedestala. Ostaviće te da sama nosiš sav teret poruga, psovki i smrada koji klizi niz obraze.
A ti si kriva, Jelena, jer si lijepa, i zbog svoje ljepote si prokleta. Ali znaj, ja te ne krivim, samo te žalim jer neprimijetno kopniš, mijenjaš se i postaješ neko treći.
Bacili su ti prašinu u oči, gurnuli te u blato, pa se sada u njemu batrgaš i gušiš čekajući bolje sutra. A kako da imaš sutra kad svoje danas poklanjaš prošlosti i prošlošću bivaš opsjednuto-zbunjena? Svi tvoji ljubavnici su samo prolaznici, oni ne žele još jednu zoru pokraj tebe, prezru te nakon svega, gnušajći se sreće sa tobom.
I, s mukom ćeš nekog zadržati pored sebe, jer tebe je teško voljeti i uz tebe se sve lako izgubi, kobna si za svakog ko te vidi, ali isto tako donosiš sreću onom ko te osjeti i dotakne.
A ja, jedino tebe imam kad izgubim sve. Pod tvojim okriljem sam zaštićen kao zmija pod kamenom kojoj priroda nije dala ni rogove ni bodlje pa je mrva spram marve, gine dok traži topao dodir. I grči se, muči, trpi postavljena na stub srama zbog svoje ljubavi.
Samo zbog tebe Njih zamrzim i, natjeran, sam sebi skinem kožu, godinama trovanu i ostavim je da visi kao podsjetnik i ispovijest. Tada te uhvatim za ruku i, sa tobom nastavim dalje.
I dok traje noć u Vilajetu, ja sam još uvijek tu, i nikada neću napustiti svoj dom na Balkanu. Neću vikati parole i dok budu upirali prstom u mene, samo ću se tiho moliti jer ti želim sve najbolje.