Nema nikakvog smisla, svjesna sam, ne mogu sa sigurnošću ni prihvatiti ovu misao, ali ostajem, ne mogu se udaljiti od svojih korjena. Svaki čovjek u svakom trenutku mora da posjeduje viziju prošlog, sadašnjeg i budućeg ličnog identiteta. Bez posjedovanja tog identiteta, čovjek bi bio kao formirani oklop koji ima svoj naziv, ali ne i svoju svrhu, odnosno nema sliku o samom sebi.
Ne mogu otići iz sebe. „Čovjeka negdje rode, usput, i onda je on osuđen na zavičaj”, tako je pisao Miroslav Mika Antić. A zavičaju se uvijek vraćamo, jer tu su naši korijeni, tu je naš početak, odatle smo krenuli. Teško je pisati o nečemu u šta sam ne vjeruješ, jer ima li poente ostati ovdje? Ovdje je loše i biće još gore, ali postoji li karta za sreću, koju kupiš i sretan si, sve ti krene u životu?
Zato ćemo krenuti od početka, od predpostavke da je negjde drugdje, bilo gdje , bolje nego ovdje… I da je trava negdje zelenija. Ipak, u pitanju su nijanse, ali ono što si uvijek nosiš u sebi i sam sebi si karta za sreću. Ja ne želim da budem samo ime i prezime, a da bi bila više od puke formalnosti, moram znati ko sam. Moram sebi dati dimenzije. Moram prihvatiti svoje juče, svoje danas i svoje sutra. Moram prihvatiti da sam odavde, da mi je ovo prostor djelovanja, da je ovo moja stvarnost, da, iako mogu više i znam da postoji više od ovoga, ovo je moje, ovdje sam ja.
„Misli globalno, djeluj lokalno”, zvuči otrcano, ali je istinito. I ovdje se misli, ali se ne posjeduje vizija. Nema lične vizije, ne misli se na sutra, jer se ne želi prihvatiti ni danas ni juče. Nema ničeg lošeg u tome da se krene naprijed. Ne moramo svi biti istomišljenici, zašto ne pokušati biti ono što jesmo? Nemamo šta izgubiti. Patnja i bol su najizvjesnije stvari u životu. Sreća je ovdje i potcjenjena i precjenjena. Andrić je još 1920-te pisao: „Bosna je zemlja mržnje i straha”, što nam govori da ne treba da mislimo da je ovdje bilo bolje ili drugačije; postoje nijanse, ali ovdje su mržnja i strah gospodari kako tuđe, tako i sopstvene sudbine. Zar nije trenutak da se evolviramo kao ljudi, da naučimo nešto iz naše prošlosti, da se izdignemo iz tog mulja i pokušamo misliti bistro? Biti zatrovan svojom prošlošću ili zarobljen u sadašnjosti, nam ne daje dimenzije, vizije, samo nas još više uništava i ne daje nam nade za bolje sutra.
Ovu muku zvanu “Bosna” mučiću svugdje. Ona se ne otresa sa ramena. Ona ne prolazi. Na nju sam osuđena kao i na zavičaj, mržnju, ili strah. Sve je to u mom kodu.
Od toga se ne može pobjeći, ali se može boriti. Možeš pružiti samom sebi šansu, i napraviti iskorak iz ovog mulja i započeti nešto novo. Nećemo biti prvi koji su iskoračili. Imamo tradiciju i istoriju, i zato moramo početi djelovati, moramo početi misliti šire i dalje odavde, da bi mogli vidjeti sebe. Upoznaj svog neprijatelja da bi ga mogao pobijediti. Da bih mogla pobijediti ovu egzistencijalnu bitku, da bih isplivala iz ovog apsurda i da bih naučla biti, ili pokušala biti srećna osoba, moram biti uporna. I na kraju, citiraću Mešu Selimovića: „Čovjeka ne čine njegove misli, već njegova djela”.