Probudih se neki dan i osjetih izuzetan miris. Na prvu itekako nepoznat, ali sa poznatim notama. I onda mi sinu: miris je to koji davno zaboravih. Miris zaboravljene sreće i osjećaja pripadnosti ovom svijetu kojim koračam. U glavu se strovališe zaboravljene misli vrijednosti svega malenog i ništavilu onog velikog. I sa tim mislima, pokrenu se i sve novo i bolje oko mene. Kao da je na to baš isto čekalo eto već godinama, a samo s jednim mirisom vrati u mene i učini me sretnijom više no ikad.
Skoro kao da sam dugo već išla nekim usamljenim stazama, čvrsto uvjerena da tako treba da bude, da je moje mjesto tu, ni vidjevši ni čuvši tuđe korake i dozivanja. I kao da baš eto sad, stadoh i čuh i prvi put se iskreno osmjehnuh osjetivši tuđe dodire nježnosti i čuvši tako prijatne glasove. Baš u tom trenu shvatih da sva radost ovog svijeta nije toliko velika kad je nemaš s kim dijeliti i da nijedna tuga nije toliko teška ukoliko s nekim taj teret imaš podijeliti, a ja imam. Da, zapitah se naravno s čime to zaslužih.. A onda još jedna misao koja me samo više podignu, a to je da sam jednostavno zaslužila svojim postojanjem u njihovim životima, i osjetih se ponosno i bogato više nego što će neki koji se bogatim zovu ikada moći osjetiti.
I na hiljade zagrljaja i osmijeha u meni se rodiše još za njih, a s njima i nova ja, pametnija jer je u ovu malenu glavicu konačno uspjela da spusti to da je sreća u ovakvim stvarima i da se ne treba bojati da će sa srećom i loše doći jer doći će svejedno, samo lakše će proći ako poslije nje nastupi i lakše će ju izdržati biti – ako nečiju ruku jako stisnemo.
I ne prihvatih samo ovo kao dio života sutra, prihvatih još nešto sa utjehom u ovom. Prihvatih da pustim sve ono što ne treba i ne želi da bude dio bilo čega moga, jer eto oni mi pokazaše da ima tu nešto u meni vrijedno i ljubavi i pažnje i želje. A pored takvih, zašto držati ono što želi otići? Ne vide svi jasno vrijednosti koje imaju, pa neka im, neka nauče na gori način, kao što i ja evo naučih.
Ostadoh ponovo sama kad se misli smiriše, no ne kao prije. Istina, ostadoh uskraćena za onim svim što pustih da ode, ali ostadoh bogatija nego ikad za sve osmijehe koji zbog mene stoje i sve one koji će na meni da stoji kao eto neka vrsta najdivnijeg vraćanja duga..