Znate li kako se zove žena kojoj sam prvoj jutros poklonio karanfil ? Ne znam ni ja. Znam da je već u 06 i 15 bila na mostu, zajedno sa mlađom ženom ili djevojkom, moguće kćerkom, i da su svoj praznični dan odlučile proslaviti tako što će pokušati zaraditi neki dinar prodajom cvijeća, koje će, vjerovatno, biti uručeno ženama koje imaju više poslovne sreće od njih. Nekoliko godina to već radim. Kupim karanfil od žena koje ih prodaju, pa im odmah i poklonim. Ove godine je bar lijep i sunčan dan. Prošle godine je osmi mart bio kišan i hladan. Svejedno, žene sa karanfilima su ga provele na isti način kao i ovaj. Hvala Bogu, sreći i tranziciji (ne nužno tim redoslijedom, ovisno od slučaja), kolegice iz firme u kojoj radim će ga provesti drugačije. Otprilike do 12 sati će biti na poslu, zatim odlaze u jedan od gradskih restorana, gdje će im biti uručeno cvijeće, uz bogat ručak, konzumaciju pića i muziku. Kući će sa gomilom cvijeća kupljenog od uličnih prodavačica. Ljubaznošću mojih kolegica, imao sam priliku učestvovati u tim obilježavanjima. Nekoliko puta sam ljubazno i rado prihvatio poziv, u posljednje vrijeme ,trudeći se da budem isto tako ljubazan sam i odbijao isti. Ne volim naročito parade pijanstva i kiča, naročito one za koje organizatori smatraju da su otmjene i gdje se galantnost pokazuje sa tuđim parama. Uz to, činilo mi se da tu prečesto dolaze isti ljudi i sa istim motivom – dobiti besplatan ručak i piće i provesti dio dana na taj način a ne na poslu. Opravdana mogućnost da me neko identifikuje na taj način me valjda presudno udaljila od tog običaja. Radim u javnom preduzeću i obzirom na okruženje, mojim kolegicama je posao, blago rečeno, prilično dobar. U krugu naše firme, poslove čišćenja i pranja obavljaju zaposlenice neke privatne firme. Njihove plaće su između 2 i 5 puta manje od plaća koje imaju moje kolegice, ovisno o stručnoj spremi i radnom mjestu. Za sve ove godine, moje drage kolegice još nijednom na proslavu osmog marta nisu pozvale žene koje im čiste kancelarije, peru hodnike i toalete i sve to za višestruko manju plaću. Dobrim dijelom, one su krive samo zato što nemaju nikakvog rođaka, ljubavnika, ili stranačkog šefa koji bi ih zaposlio u javno preduzeće. Čujem da su žene u lokalnoj kantonalnoj vladi, sa žaljenjem, morale da odbiju pozive na slična okupljanja i finansirana na sličan način. Razlozi, srećom, nisu borba za život, zauzetost prodajom cvijeća, obaveze oko djece, muža ili proljetna sjetva. Zaposlenice kantonalne vlade idu na osmomartovsko putovanje, čini mi se Istanbul. Osmi mart, kao dan podsjećanja na borbu žena za ravnopravnost u društvu, kao i gomila drugih stvari kod nas, vrlo često, nije samo obesmislen, nego se potpuno paradoksalno obilježava. Najviše ga proslavljaju i obilježavaju žene koje su najmanje obespravljene, podjednako tako i muškarci koji su direktno odgovorni za neravnopravnost žena, dok one kojima je posvećen, dobijaju dodatan motiv da se osjećaju još manje ravnopravno, manje vrijedno i još više umorno nego inače, jer na taj dan rade više nego ikad, da bi sljedećih nekoliko dana manje lupale glavu tražeći način da prežive. Drage naše djevojčice, djevojke, žene – sretan vam vaš praznik. Želim da ga zasluženo i svjetla obraza proslavite sa sebi dragim osobama i na način koji vam se sviđa. Isto tako, želim da malo više pažnje posvetite onima koje zaslužuju ovaj praznik, ali su rođene u drugim okolnostima ili im život, najjednostavnije i najblaže rečeno, nije pružio istu šansu. Ukoliko to smatrate suvišnim, ili ne osjećate takvu vrstu potrebe, usuđujem se reći da možda zbog toga niste manje žene, ali ste, izvjesno, manje ljudi.