Vijest o smrti Osame bin Ladena protutnjala je svijetom. Ameri slave, talibani tuguju, a mi se pitamo šta dalje?
Posmatrajući historiju SAD-a, još od I sv.rata, ili da budemo precizniji još od kada je Creelova komisija briljirala na polju propagande prema širokim narodnim masama, SAD je uvijek imao velikog vanjskog, državnog, neprijatelja i jednu osobu koja je utjelovljavala svo to silno zlo. Ovaj period je namjerno naglašen jer se radi o momentu kada SAD preuzima primat svjetske supersile broj 1.
Prvi na tapeti za dežurnu babarogu bio je Wilhem II Kaiser, a za njim je uslijedila čitava plejada, neprestani lanac od kojeg ćemo izdvojiti Hitlera, Staljina, Kastra i ovog posljednjeg bin Ladena. To su srećom, ruku na srce, najčešće luđaci, ubice, i ljudi koji su živa slika i prilika svega onoga što krstimo kao zlo i naopako. Ali da li je to isprika da prelazimo granicu stvarnosti?
U ovim postupcima SAD-a nema ništa sporno, politički gledano to su jako mudri potezi i mi ih moramo analizirati realistički. Strategija gdje se javljaju vanjski i unutrašnju neprijatelji je karakteristika despotskih društava koji na taj način čuvaju svoju oligarhiju na vlasti. SAD zasigurno nije jedna takva zemlja, demokratija dobrog američkog naroda to nam pokazuje. Ali strategija kojom se neprestano grade vanjski neprijatelji je pametan pristup u konsolidovanju nacije ( kao sveukupnog stanovništva jedne države) i u kreiranju većinske podrške za državne ciljeve. Na ovaj način SAD uspjeva održati svoju globalnu premoć i to je više nego mudra politika.
Ovdje vas ne pozivam da nedostatke vlastite državne vanjske i unutrašnje politike istresamo na SAD-u, kako to često rade propale i neuspješne države i narodi, nego da deskriptivno analiziramo ovaj fenomen i tako pokušamo predvidjeti naredni korak, a usput možda nešto i naučimo od pronicljivih Amera.
Vratimo se sada historiji. Padom Berlinskog zida kao simboličkog rušenja Varšavskog pakta i komunističke ideje nestalo je velikih vanjskih neprijatelja i prijetnji. Mali, lokalni, kriminalci i zločinci poput Slobodana Miloševića koji je svojevremeno nosio bajrak dežurne babaroge, nisu bili dovoljni da bi u Američkom narodu pobudili osjećaj ugroženosti. Svijet je ušao u unipolarnu fazu, fazu u kojoj dominira samo jedna sila, Amerika, i teško se pronalazio valjan oponent.
Podudarajući se sa strateškim političkim i ekonomskim ciljevima, u vremenu kada su svi mislili da ulazimo u eru svjetskog mira i prosperiteta, na scenu stupa jedna nova vrsta nedefinisane prijetnje – „Islamski terorizam“. Ovo je zasigurno i najgenijalniji mogući neprijatelj koji nema zaokruženo boravište. On je svuda oko nas i svi su istodobno njegova potencijalna meta ali i prijetnja od njega samog. Samo tako skriven neprijatelj može zaobići Američki vojsku, kada je već niko ne može poraziti. U uslovima globalizacije kada svijet počinje ličiti na jednu državu, ovo opasno liči na jednu despotsku unutardržavnu, kafkijansku metodu.
Ne želim da budem pogrešno shvaćen, najoštrije osuđujem sve terorističke akcije, nad njima se gnušam jednako kao što se gnušam nad zločinima fašizma i komunizma. Šta više, mržnja prema tzv. „Islamskom terorizmu“ pojačana je zbog blaćenja religije kojoj pripadam i zbog navodnih zločina u ime Boga koji je od takvog bezumlja čist!
Budala koja je vrlo rado preuzela bajrak dežurne babaroge i koja se samoproglasila vođom svih sličnih budala bio je Osama bin Laden. Sada vas molim da za daljni tekst razgraničite realnost i teorije zavjere čiji sam protivnik.
Koliko je zaista bio opasan taj bin Laden pokazuje činjenica da se za njega nije znalo dok ga „zapadni“ mediji nisu inaugurirali na prijesto vođe terorista. Tek tada se omasovljavaju njegove metode među silnim izgubljenim i „zaostalim“ svijetom, koji ih u ime ideologije bezumlja prihvata kao svoje. Bolji poznavaoci prilika u Afganistanu reći će vam i to da su talibani odnosno Al Qaida, tek jedna mala frakcija među mnoštvom zaraćenih, opasnih i do zuba naoružanih plemena u toj zemlji. Mi ih sve nazivamo talibanima da bismo sebi pojednostavili, ali stvari u suštini nisu takve. Taj bin Laden, uz svu kontrolu komunikacija, u Big Brother svijetu, realno nije mogao mnogo činiti, naročito nakon invazije na Afganistan. On nije mogao upravljati niti organizovati napade iz pećina na granici Pakistana i Afganistana. To ga ne čini ništa manje lošim niti zlim, ali oni koji su širili njegovu ideologiju zapravo su bili „zapadni“ mediji koji su mu uporno dodavali na važnosti da bi se zadovoljila potreba za dežurnom babarogom što sam Osama već odavno nije mogao biti.
Ovih dana je Osama javno sahranjen od istih onih koji su ga javno oživili i u javnom životu držali – od medija. Niko tog Osamu nije vidio osim na sumnjivim, lično napravljenim snimkama, niko nije znao gdje je i čeime zapravo upravlja, kao što niko i ne zna gdje je i kako ubijen. Sve što znamo su špekulacije na koje se naslanjaju druge špekulacije. Svakako da je mudro ne objelodaniti mjesto njegovog sahranjenja da od njega teroristi i slični luđaci ne bi napravili svetište, ali ono što pokušavam reći je činjenica da nam nikada nisu pruženi nikakvi opipljivi dokazi ni za Osamu ni za Al Qaidu. I jedno i drugo su zlo, i jedno i drugo treba izbrisati sa lica zemlje, ali da li su zaista toliko opasni koliko nam se to predstavljalo? Na to sami sebi nađite odgovor.
Ono što mene zanima, a što je historija pokazala kao pravilo, je pretpostavka da će se ubrzo javiti novo „globalno zlo“ i nova dežurna babaroga kao utjelovitelj tog zla. Ko će to biti zna samo uski krug ljudi a mi možemo nagađati o potencijalnim kandidatima:
1. Iran; Ahmedinedžad / Hamnei – Veoma atraktivna i aktuelna tema
2. Sjeverna koreja; Kim Jong il – Zastarjela priča koja nema veliku šansu zbog veza sa Kinom
3. Venecuela; Hugo Čavez – Vruć krompir čija je isplativost upitna
4. Arapske vođe u padu; Gadafi, Al-Asad, itd. – Privlačna i isplativa šansa
Lično smatram da će se terorizam još uvijek čuvati kao as u rukavu, ali da će fokus lagano preći na drugu stranu. Glavna babaroga je s razlogom likvidirana i ostavlja se vakuum koji valja popuniti. Iran jeste atraktivan ali je ujedno i skup sport a SAD je već isuviše opterećena ratnim troškovima proizišlim iz loše strategije povlačenja iz Iraka i Afganistana.
Za najrealniju opciju vidim arapske vođe u padu. Države na čijem su čelu ove vođe, kriju velika ekonomska bogatstva ili pak strateški bitne pozicije. I slijep bi uočio razliku reakcije na pobune u nebitnom Jemenu i u Siriji kao komšiji Izraela tj. savezniku Irana. Pri tome postoje jake snage unutar tih zemalja čiji se ciljevi podudaraju sa vanjskopolitičkim ciljevima SAD-a. Ovo uveliko reže troškove ratovanja i smanjuje potencijalne američke žrtve. Dakle mislim da će se „širenje demokratije“ za sada usmjeriti prema ovim zemljama te da će upravo nepodobne despote ( za razliku od podobnog Sauda) ponijeti bajrak dežurne babaroge.
P.S.
Zbog osjetljive tematike, sujetnih glava i onih koji čitati ne znaju, potcrtavam još jednom:
Ovaj tekst ne treba da vam stvori bilo kakvu odbojnost prema SAD-u, ako išta, trebamo učiti od njih.
Tekst ni u kom pogledu ne pravda terorizam ili bilo kakve despotske i protunarodne vlasti bilo gdje u svijetu.
Ovaj tekst je tek komunikološka i politološka deksriptivna analiza naše stvarnosti.
Tekst ne poziva na mržnju niti odmazdu nego ukazuje na to da je propaganda neodvojivi dio naše svakodnevnice te da je svaki misleći čovjek mora prepoznati da bi shvatio političke procese u svojoj okolini.
Tekstom pokušavam ukazati da će svaka propaganda uvijek za sobom povući niz nuspojava i teških posljedica. Jedina stvar koju bismo trebali i morali propagirati je sušta i dokaziva realnost.