Razmišljajući o ovoj temi postavio sam sebi pitanje: Šta je ustvari optimista, a šta pesimista?
Najprije treba razgraničiti jednu stvar, a to je: Nikada i ni u kojem slučaju ne treba biti zagrižen za nešto u smislu da ti neko ili nešto postane opsesija. Odnosno da činiš ili ćeš učiniti „sve“ da nešto ostvariš, ma koja cijena bila toga. Inače, umjerenost je vrlina. Ali je nemaju i ne mogu imati svi. Jasno je da čovjek mora biti uporan i istrajan, ali ne opsesivan, jer to prelazi u nešto što bi ljudima oko tebe mogla biti noćna mora. A to onda ne daje vrlinu i veličinu ljudskom biću.
E, sad. Zbog čega je prethodna priča, bitna za pojam optimizma ili pesimizma. Zbog toga što i kao optimista, čovjek mora biti umjeren. Optimizam je pojam koji sigurno ne znači da, eto kad slomim nogu budem optimista i mislim nije to ništa. Stvar je u tome da vodiš računa da je u opšte ne slomiš.
Zato se riječ optimizam vezuje za malo dublje ponašanje i reakciju čovjeka od one koja mnogima predstavlja samo optimističan odgovor ili trenutno razmišljanje. Optimizam ili pozitivno razmišljanje doseže iz dubine ljudske duše i odnosi se na mnogo dublje stvari, mnogo ispod površine. Pogled na život, na stvari, na dešavanje, na aktivnosti, na posao treba da bude optimističan.
Kako to ostvariti, kad većina ljudi s kojima komuniciramo ( bez obzira da li je riječ o mlađoj ili starijoj populaciji ), gleda na to kao zapadnjački fazon, koji kao da nigdje nije primjenjiv. Ili jednostavno kažu to može u Americi, kod nas to ne važi. Razmišljanje moramo iz korijena promijeniti. Istina je da nije biti optimista u Americi i na Balkanu isto i ne implementira se isto, ali zaboga to i nije cilj.
Cilj je da promijenimo naše razmišljanje i da budemo pozitivni. Da posmatramo ljude oko sebe na drugačiji način i da ne gledamo na optimizam kao na nešto nametnuto s zapada. Jer već izvjesno vrijeme imamo specifične poglede i to nas smješta sad 50 godina unazad za civilizacijom. Mi ovdje na Balkanu smatramo da smo Bogom dati i toliko pametni, da smo pokupili svu pamet svijeta. Kao mi se školujemo široko i svi ostali su glupi. A ustvari mi smo zaostao narod i nacija na cijelom Balkanu.
S toga je neophodno da prihvatimo stvari koje su drugi već provjerili i koje funkcionišu, ali jasno na jedan drugačiji način. Moramo imati više smjelosti i aktivnosti. Nama je dovoljno da učinim jednu dobru stvar u životu i to je to. Gotovo. Moramo stvarati i realizovati ideje i kompletno društvo sa ivice pomaknuti naprijed. To ako se velika većina ne slaže sa zapadnjačkom politikom, ne znači da treba da osuđujemo zapadnjačko razmišljanje.
Odvažimo se da pozitivan stav – optimizam postavimo kao temelj našeg bića i sve što budemo radili biće drugačije i bolje od stava koji imaju svi drugi koji misle da je to besmislica. Optimista ne može činiti loše ni za sebe ni za druge. Pravi optimista ima dobre namjere i kao većina u široj društvenoj zajednici možemo promijeniti položaj kompletnog sistema i naroda u zemlji. Jer sve polazi od tog famoznog pozitivnog stava i pogleda na život, koji je tako lagan za prihvatiti, ali težak za primjeniti. Bitnije je razmišljati o teorijama zavjere, čitati crnu hroniku, kukati na sav glas i osuđivati politiku i političare. Mnogi od nas traže nešto, a mole Boga da ne nađu, jer su pesimisti i odmah u svemu vide nešto negativno.
Potrebno je dobro se namučiti da prihvatimo optimizam kao Bogom datu snagu, jer smo podigli svoje vrijednosti do te mjere da je sad pitanje da li se mnogi mogu i vratiti s tog pesimističnog pravca koji su zauzeli.
Skaut